Sloboda kretanja, putovanja, sjećanja

Za sve je kriva crvena posuda

Ako jedan dan može biti posebniji od drugoga, onda će zasigurno sutrašnji biti posebniji od današnjega jer 60 nije isto što i 59. Ako me niste razumjeli, govorim o godinama braka mog djeda i bake. Danas, dok su trajale posljednje pripreme za veliko slavlje, jedino što je nedostajalo bila je crvena posuda za juhu koja se nalazila na tavanu.

Ne, nisam se bojala mraka, a i od malo prašine neće mi biti ništa, ali da bih došla do tavana morala sam se popeti drvenim ljestvama koje su se na prvi pogled doimale prilično nestabilnima. Vođena uličnom rasvjetom koja je obasjavala dio tavana došla sam do hrpe koju su činile posude, a među njima nije bila ona koju sam tražila. Nakon što sam upalila svijeću, krajičkom oka zapazila sam drveni globus. Sjela sam na stare novine pored njega, desnom rukom držala sam svijeću, a lijevom sam pokušavala zavrtjeti „svijet”. Nisam uspjela iz prve, valjda zbog toga što se mehanizam djelomično već pokvario. Zatvorila sam oči, pustila kuglu da se vrti, prst uperila u jednom smjeru i kad sam otvorila oči, ugledala sam…

Ugledala sam djeda koji se, rekla bih, uplašio. „Gdje si toliko dugo? Svi su zabrinuti, a budući da sam ‘najmlađi’ mene su poslali po tebe“, našalio se toplo me zagrlivši. Dodala sam mu posudu, a ja sam ponijela globus. Kad sam došla kući, zavrtjela sam ga još jednom i ugledala malenu državu čiji se glavni grad smjestio na šesnaestom meridijanu. Riječ je bila o Hrvatskoj. “Ovome se nisam nadala”, izgovorila sam razočaravajuće. Poželjela sam, bar u mislima, otputovati na jedan od egzotičnih otoka. Ali opet, putovanje po Hrvatskoj nije mi se više činila kao tako loša ideja pa mi je „metropola“ bila prva destinacija. Već sljedeće jutro u 6:54 s ruksakom na leđima nalazila sam se na željezničkom kolodvoru. Smjestila sam se, kao i obično, u drugi razred do prozora. Stavila sam slušalice u uši i pustila opuštajuću glazbu kako me žamor ljudi ne bi prekidao u stapanju s prirodom. Oči su mi upijale prizor plodnih polja, ribnjaka, šuma… i nakon više od dva sata i dvadeset minuta putovanja stigla sam u Zagreb.

Svaki dan jedan grad (pješice!)

Na tramvajskoj stanici u blizini Glavnog kolodvora ugledala sam uličnog svirača koji mi je izmamio osmijeh na lice. Melodija moje najdraže zagrebačke pjesme „Beži, Jankec“ ispreplitala se sa zvukom tračnica po kojima su vozili plavi ZET-ovi tramvaji. Ipak sam odlučila do glavnog trga otići pješice. Počelo je lagano kišiti. Nisam ponijela kišobran jer obično uživam gledajući kapljice kako se nakupljaju i formiraju lokve po kojima, kad sam u gumenim čizmama, volim gaziti. Kapljice su se počele povećavati i za nekoliko trenutaka spustio se pljusak, koji je taman potrajao dok nisam došla do Trga. Ubrzo sam se spustila Ilicom do Tomićeve. Samo jedanput, još za vrijeme osnovnoškolskog obrazovanja, vozila sam se uspinjačom. Ovoga puta odlučila sam si priuštiti tu privilegiju, a s obzirom na to da se ne sjećam prve, druga me vožnja oduševila. „Kratko, ali slatko“, prokomentirala je starija gospođa koju sam propustila ispred sebe.

Jedna od turističkih atrakcija grada Zagreba je i Strossmayerovo šetalište ili zagrebačkim rječnikom „Štros“ koji se pružao ispred mene. Točno u podne iz kule Lotrščak svakoga dana oglasi se top, a simbolično se izmjenjuje i straža. Tog utorka, sebi za dušu, pronašla sam mjesto s najprikladnijim pogledom na arhitekturu Trga svetog Marka i nepomično stajala nekoliko minuta. „Možeš nas fotografirati?“ upitao me muški glas netipičnim naglaskom engleskog jezika. Pristala sam, naravno. Razgovarala sam s bračnim parom podrijetlom iz Francuske i doznala kako im je cilj svakoga dana posjetiti jedan grad. To je zazvučalo idilično dok mi nisu objasnili da pješice idu od grada do grada. Uopće im ne bih bila u koži. Razgovor je tekao i dalje pa nisam ni primijetila da smo stigli do Muzeja prekinutih veza koji smo odlučili zajedno posjetiti. Ondje sam htjela kupiti tamnosivu majicu sa sivim logom muzeja, ali za razliku od učeničke ulaznice koja je koštala svega 20 kn, suveniri su bili iznimno skupi pa sam odustala od kupovine. U muzeju smo zajedno razgledavali svaki izložak trudeći se da nam neki od njih ne promakne. Najčešće se radilo o zanimljivim pričama, ali neke su bile i užasno dosadne. Nakon razgledavanja, Lola i Gabin željeli su da im se pridružim na još jednoj lokaciji. Stepenicama smo se spustili malo niže pa skrenuli lijevo. Potpuno sam zaboravila na ovaj detalj, a ne čudi da ga oni nisu propustili s obzirom na to da su bračni par. Na metalnoj ogradi našle su se stotine lokota koji simboliziraju vječnu ljubav. Glavom mi je prostrujalo pitanje: „Koliko ih je još uvijek zajedno?“

Hodam gradom, dotiču me sjećanja

Pozdravila sam se s Lolom i Gabinom i krenula dalje u šetnju, usput uživajući u sladoledu od kestena iz meni najbolje zagrebačke slastičarnice Vincek. Na ulici, prekrivenoj hladnim betonom, na koljenima je klečala žena pognute glave. Ispred nje, na kartonu, crnim, jedva vidljivim slovima, pisao je natpis: „Molim vas, pomozite!“ Nisam imala srca bezbrižno proći kraj žene i ovaj nadasve potresan trenutak baciti u zaborav. Sagnula sam se i ubacila novčić. Od srca. Osjećala sam pozitivnu energiju kako struji mojim tijelom.

Zgrada Pravnog fakulteta zaklanjala mi je pogled na Hrvatsko narodno kazalište, ali u svega nekoliko koraka ta se veličanstvena građevina istaknula među ostalima. Kad god ju ugledam, ponovno ožive lijepe uspomene kao što je ona na dan kad me teta prvi put vodila u HNK. Gledale smo balet, Anu Karenjinu, iz lođe. Nisam se tada ni upitala koje je točno značenje te riječi, kao da mi je to uopće i bilo bitno. Nikad do tad nisam imala priliku vidjeti balerine i baletane uživo. Kako su samo plesali, lakoća njihovih pokreta jednostavno me ostavila bez riječi i daha.

Kako bih se odmorila, sjela sam na klupicu, izvadila mobitel i prilično se iznenadila kad sam vidjela koliko još malo vremena imam do polaska vlaka. Osjećaji su mi se pomiješali. Htjela sam još šetati, razgledavati, otkrivati, ali isto tako svakim sam korakom bila sve umornija. Pomislila sam kako bi bilo lijepo rezervirati jednu od soba u hotelu Westin i odmoriti se. Tad mi je postalo jasno da me svladao umor. Bila sam spremna za povratak. Tada nisam ni slutila koliko će to putovanje i sjećanje na njega dobiti na vrijednosti jer je ovako nešto već godinu dana neizvedivo.

A danas…

Danas kad broj novozaraženih određuje kamo će ovaj svijet ići, putovanja kao i mnoge druge aktivnosti kojima sam se bavila prije ove pandemije dovode se u pitanje. „Ponašate li se u skladu s epidemiološkim mjerama? Vodite li brigu o čistoći vlastitoga doma?“ Svakoga dana izložena sam uznemirujućim vijestima koje mi nameću ova pitanja. Još uvijek se nisam priviknula na novo normalno. Tinejdžerici ovoga vremena nije jednostavno uskladiti dvije kontrastne osobnosti unutar nje same. S jedne strane jedna željna druženja, izlazaka i novih iskustava te s druge strane ona koja želi brinuti o drugima. Ostaje pitanje kako živjeti „najljepši period“ života, razigranu mladost, kada nam je i sloboda kretanja gotovo oduzeta. Ali sjećanja koja nosim u sebi, može li mi njih itko oduzeti?

Petra Oršulić, 4. A

Izvor fotografije: https://ccnull.de/foto/travel-bag-n95-face-mask-and-sunglasses-on-creative-circle-layout/1043710