Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) ovisnosti definira kao stanja fiziološke i/ili psihičke ovisnosti o bilo kojoj tvari koja djeluje na centralni živčani sustav.
Fiziološka ovisnost proizlazi iz specifične prilagodbe organizma na efekt droge, zbog koje smanjenje doze ili odsutstvo droge u organizmu izaziva fiziološku neravnotežu i vrlo neugodne simptome apstinencijskog sindroma.
Psihička ovisnost očituje se u trajnoj ili povremenoj prisilnoj potrebi za uzimanje određene droge u svrhu izazivana nekog ugodnog ili izbjegavanja neugodnog stanja.
Efekti psihoaktivnih tvari ne ovise samo o vrsti sredstva nego i o situaciji u kojoj se droga konzumira, individualnim iskustvima pojedinca, ekonomskim uvjetima, zanimanju i nizu drugih faktora.
Ovisni možemo biti o raznim stvarima: drogama, alkoholu, kavi, nikotinu, lijekovima, internetu, kockanju, klađenju, računalnim igrama…
Na žalost, i mi živimo u kulturi koja ima tolerantan stav prema nekim sredstvima ovisnosti (npr. alkohol, duhan…). Umjereno pijenje alkoholnih pića i pušenje se smatra normalnim i prihvatljivim ponašanjem iako ima brojne zdravstvene i druge posljedice.
Hoće li osoba posegnuti za nekim sredstvom ovisnosti ovisi o nekoliko čimbenika: biološko-psihološkim predispozicijama (genetici), funkcionalnosti obitelji (kvaliteti odgoja) i sredini u kojoj osoba odrasta (dostupnost droga, utjecaj/pritisak vršnjaka, preventivnim programa u školi i zajednici,…).
Ovisničko ponašanje se najčešće razvija kroz nekoliko faza. Prva je faza eksperimentiranja u kojoj osoba uzima psihoaktivnu tvar iz znatiželje ili zbog pritiska društva. U drugoj fazi se sredstvo uzima sve češće, u društvu, kako bismo popravili raspoloženje. Troši se sve veća količina novca, a osoba misli da još uvijek ima kontrolu i da može prestati s konzumacijom kad poželi. Treća faza je vrlo štetna i opasna jer osoba postaje zaokupljena psihoaktivnom tvari, zanemaruje obaveze, prijatelje, kreće se u novom društvu, društvu ovisnika. U ovoj fazi je teško odustati, osoba možda i pokušava, možda bude uspješna na neko vrijeme ali pri prvom problemu se vraća u ovisnost. U zadnjoj, četvrtoj fazi, osoba ne vlada sama sobom, njego njome vlada psihoaktivna tvar, zbog koje sve zanemaruje i bez koje ne može.
Problem ovisnosti nije samo problem pojedinca. Ovisnost utječe i na članove obitelji, prijatelje, pa i na širu društvenu zajednicu (kriminalitet, širenje virusnih infekcija, ekonomske štete, porast mortaliteta, stradanja u prometu,…)
Jako je važno omogućiti djeci i mladima stjecanje znanja i vještina koja će im pomoći u donošenju pravih odluka i rješavanju problema, osnažiti ih, razvijati njihovo samopoštovanje .
Kod ovisnosti u pravom smislu riječi vrijedi izreka „Bolje spriječiti nego liječiti!“
Koraljka Hausnet-Lasović , prof.