Sudeći po zloslutnom šumu mutne rijeke i izduženim sjenama koje su se lomile na skliskom kamenitom tlu, tog sam se jutra našao u Podzemlju.
Očarala me ljepota i mladost moje duše, jer nakon godina crnčenja na Zemlji, već sam bio zaboravio kako je lijepo biti lišen bolnih kostiju, kvrgavih prstiju i smežurane kože. Napokon, bilo je moje vrijeme za odmor. Zalelujao sam od ushićenja, znajući da me više neće zamarati ni škola, ni posao, ni naporni susjedi. Napokon, bio sam slobodan.
„Smrtniče, upoznaste svoj kraj”, demonski glas odjeknuo je Podzemnom špiljom, gubeći se u tihoj rijeci. Ustuknuo sam kad su se sjene ispred mene ustale, uskovitlale, i poput dima, uobličile u zakukuljenu crnu figuru.
„Ja sam Lađar, ovdje sam da te odvedem na prikladno mjesto za tvoju dušu”, koščatim bijelim prstima pokazao je prema magli iza koje sam, jedva, nazirao raskrižje rijeka. Mora da je jedna vodila u Raj.
Lađar se iznenada zakašlje, a kašalj je odjeknuo poput munje koja je udarala i odlamala stijene, pročistivši tako glas koji je postao ljudski, izgubivši svoju demonsku notu.
„Samo trebamo da riješiš ovaj jedan ispit”, mrtvim rukama pružio mi je ledeni svitak od dima i magle, nehajno odmahnuvši zakukuljenom glavom. “Ne brini, sve je to osnovno ljudsko znanje, čisto da znamo koji su uistinu vrijedni prolaza, a tko su obični žohari. Oni završe dolje, u Paklu. Ali ti izgledaš kao da si pametan, poslušan, vjerujem da nemaš razloga za brigu.” Ohrabrio me prijateljski osmijeh koji je bljesnuo ispod sjenovite kapuljače.
„Ne može biti toliko strašno.”
Smiješak s mog lica nestao je čim sam ugledao papir. Iskonski užas zgrčio mi je utrobu, dok sam bespomoćno čekao da me proguta moja neizbježna propast. Nevrijedna mi je duša zadrhtala gledajući Lađarov neodobravajući izraz dok je pregledavao ispit.
„U svojih dvjesto tisuća godina rešetanja u Podzemlju, nisam vidio ovakvu…”
Njegova razočarana prikaza ostala mi je utisnuta u pamćenje, i dok je svijet oko mene polako nestajao, i dok sam nastavio padati, nastavila me progoniti, podsjećajući me na zemaljski život i razočaranje od čovjeka koje sam bio. Boljelo me priznati, ali svi su bili u pravu. Nikad nisam bio ništa više od žohara. Nikad nisam i neću ništa postići – ni u životu, a ni u smrti. A najgore od svega bile su riječi čiju sam istinitost shvatio tek kad je bilo prekasno. Progonile su me, odjekujući zidovima ponora bez dna u kojem sam bio osuđen padati cijelu vječnost i poslije, bez nade za spasom: „Sve će vam to, djeco, jednog dana trebati…”
Anja Lasović, 4. A
Izvor fotografije: https://www.rawpixel.com/image/3043178/free-illustration-image-writing-hand-vintage