Jednog popodneva probudi se Mortuum u svom krevetu na zvuk policijske sirene. Ustaje i vidi da nije u pidžami, nego u trapericama i košulji.

„Huh… Čudno“, promrmlja on. Ne može se sjetiti ničega što se jučer, zapravo, ikada dogodilo. Pokušava se sjetiti svoga imena… Ne ide mu. Pokušava se sjetiti kako je došao u ovu sobu… Ne ide mu. Odlazi u kupaonicu. Želi se umiti ne bi li se otrijeznio jer pomisli da je pijan. No, slavina se ne otvara. Izlazi na ulicu. Nailazi na prolaznike. Pokušava komunicirati s njima. Svi kao da su gluhi. Ugleda bicikliste na biciklističkoj stazi. Staje nasred staze. Biciklisti ne usporavaju. Sve su mu  bliže. Mortuum se pripremi na izravni sudar. Zažmiri i rukama zaštiti glavu. Žmiri i čeka… Ništa od sudara. Izbezumljen je. Što god učini, ljudi nastavljaju mirno hodati, telefonirati, razgovarati, voziti bicikle ignorirajući ga. Dobro, ignorirat će i on njih. Bezuspješno luta gradom u potrazi za odgovorima. Umoran stiže na gradsko groblje.

Odjednom osjeti mir sjetivši se svojih pokojnih prijatelja i članova obitelji. Instinktivno krene prema obiteljskoj grobnici. Ugleda nadgrobni spomenik na kojemu je isklesano novo ime. Shvati Mortuum što se događa.

Borna Bošnjak, 1. B

Izvor fotografije: https://pixabay.com/illustrations/black-abstract-structure-template-2896015/