Bila je to obična subota. Kišan i tmuran dan, savršen dan za ušuškavanje u krevet i gledanje serije. Upravo to se i dogodilo. Nakon tuširanja obukla sam pidžamu, legla u krevet i upalila seriju. Nisam obraćala pažnju na vrijeme i jednostavno sam uživala u zvuku lagane kiše i udobonosti svoje sobe.

Zvuk kiše postajao je sve jači i jači. Pomislila sam kako će biti sjajno spavati dok mi taj zvuk kiše nije postao nekako čudan. Pretpostavila sam da to susjed nešto radi, no zvuk je postajao sve glasniji i shvatila sam da dolazi iz mog dvorišta. Pogledala sam kroz prozor, no ništa nisam vidjela s obzirom na to da je vani već bio mrak. Bilo je 11 sati navečer.

Zvuk kiše se stišao, a čudan zvuk nekoga ili nečega iz mog dvorišta bio je sve jači. Stajala sam nasred sobe i razmišljala što učiniti. Odluka je pala. Izišla sam van i polako se kretala prema zvuku. U ruci mi je bio mobitel s upaljenom bljeskalicom. Svaki zvuk koji sam čula bio mi je zastrašujuć i samo sam čekala da mi netko skoči iz nekog kutka i ubije me.

Pomišljala sam kako bi to izgledalo. Pronalazak ubijene sedamnaestogodišnjakinje odjevene u Hello Kitty pidžamu i obuvene u čarape Micky Mouse i stare šlape koje su izgledale kao da su preživjele 1. svjetski rat. Moju misao prekinuo je zvuk udarca o vrata. Pomislila sam: „To je to. Kraj mog života. Nešto dolazi po mene.“

I tako sam nastavila put prema svojoj smrti. Zvuk je dolazio iz kotlovnice. Stala sam pred vrata kotlovnice, izula jednu staru šlapu i pripremila se za obranu. Uhvatila sam bravu i još jednom pomislila da je to kraj. Srećem se licem u lice s ubojicom. Otvorila sam vrata i ispred mene se stvorila mala, umiljata susjedova mačka. Stravičan ubojica, zar ne?

Lucija Matošević, 4. C

Izvor fotografije: https://www.artstation.com/artwork/2xAL2y