Stotinu snova, a nigdje stvarnosti. Naglo probuđen, znojan u vrućoj postelji, prijeđe pogledom po ništavilu svoje tamne, hladne sobe.

Uspio je održati olovne kapke otvorenima i pogledati na sat, bilo je vrijeme za poći na posao. Obučen, s torbom punom papira, uputio se na drugu stranu Lyona.

Jutro se danas odlučilo ogrnuti maglom, sivom i gustom. Odzvanjali su samo njegovi koraci ulicama jer je svima bilo još prerano započeti život. Nije se znalo što radi, čime se bavi, doduše, ni on sam to nije znao. Bio je to uredski posao, govorilo se. Ali nije sada razmišljao o poslu, zapravo, nije uopće razmišljao. Samo je bio sit buđenja, hladnoće, žohara koji umiju spavati, odmarati se i ležati dok on gazi bezvoljno među lipama što se naginju nad ulicom.

Znao se sjetiti, tu i tamo, da u kaputu ima kutiju cigareta pa je i zapalio jednu da razbistri već dovoljno (ne)bistar um. Zagušljiv dim, teškog mirisa, bockava i oštra okusa ispunio mu je usta i prsa. Trenutak prije izdaha bio je kao i jutro, iznutra siv i maglovit od otrova cigarete.

A onda je izdahnuo i baš u tom trenutku počeo misliti. Odlučio je, jednostavno, pobjeći, spasiti se! I tad je počeo trčati, i trčati, i trčati, ne videći ništa pred sobom. Priča se da još uvijek trči, no ovaj put, u zagrljaju ledene vode Rone*, očiju uprtih u riječno dno.

* ime rijeke Rone dolazi od riječi koje znače trčati/teći/bježati

Marko Ivanišević, 4. A

Izvor fotografije: https://www.boredpanda.com/depression-through-art/?utm_source=google&utm_medium=organic&utm_campaign=organic