Za postizanje uspjeha u sportu granice ne postoje, sve je u glavi

Prvo polugodište ove školske godine za mene je bilo u duhu sporta, i to prilično uspješno. Sudjelovala sam na čak četiri sportska natjecanja u dva različita sporta, badmintonu i krosu.

Polako, ali sigurno do plasmana na državno

Županijsko natjecanje u krosu održano je 27. listopada u središtu naše Brodsko – posavske županije, Slavonskom Brodu. Naša škola nastupila je s dvije ekipe. U jednoj ekipi sam nastupila s Lorom Đurić, Dunjom Golovrški, Nastjom Lovrić i Lucijom Olić. Iskreno, nisam očekivala prolaz jer je konkurencija bila poprilično velika, ali naš sastav ekipe bio je također osobito dobar. Osvojile smo 1. mjesto i stekle pravo nastupa na državnom natjecanju koje je održano 25. i 26. studenog u Poreču.

Županijsko natjecanje u badmintonu održano je 11. studenoga u Starom Petrovom Selu gdje sam predstavljala Gimnaziju Nova Gradiška zajedno s Lanom Valentić, Neli Kulundžić i Barbarom Pastulović. Odigrale smo dva meča protiv slavonskobrodske škole i novogradiške Elektrotehničke i ekonomske škole. Pobjedom u oba meča izborile smo izravni plasman na državno natjecanje koje se također održalo u Poreču u studenom.

Na državnom natjecanju iz badmintona naša ekipa izvučena je u skupni C gdje su nas dočekale srednjoškolke iz Rijeke i Splita. Prvi dan smo se raspakirale, smjestile u hotel, a profesori su bili na sastanku gdje su preuzeli raspored naših aktivnosti za sljedeći dan. Mi smo se ugodno družile i zabavile  kako bi za nastup bile što bolje raspoložene i odmorne. Državno natjecanje otvorio je gradonačelnik grada Poreča, a obratili su nam se i predstavnici Hrvatskog školskog sportskog saveza. Nakon uvodnog dijela dobile smo detaljne upute o pravilima ponašanja tijekom natjecanja i o epidemiološkim mjerama.

Na uspjeh svakako utječu i uvjeti rada

Prvu utakmicu državnog natjecanja otvorile smo mi protiv ekipe iz Srednje škole „Octopus“ Split te upisale pobjedu rezultatom 2:0. U sljedećem krugu natjecanja izgubile smo od srednjoškolki iz Rijeke i time je naš nastup bio i završen. Sve smo imale veliku tremu, ali unatoč tome bodrile smo jedna drugu. Te djevojke imaju puno bolje uvjete za pripreme od nas pa smo takav rezultat podsvjesno i očekivale. Sve one intenzivno treniraju u klubovima još od osnovne škole nekoliko puta tjedno. Mi smo imale pripreme jednom tjedno u dosta oskudnim uvjetima. Ne krivimo profesore zbog toga. Bile smo tužne i potištene, ali znale smo da smo dale sve od sebe iako nažalost nismo prošle dalje. U našem gradu ni ne postoji badmintonski klub, a sportska dvorana u kojoj smo mi trenirale ne ispunjava uvjete za taj sport. Osobno smatram kako uvijek može bolje te kako granice ne postoje, sve je u glavi. S takvim razmišljanjem i takvim stavom svatko može daleko dogurati. To je dio recepta bez kojega ja danas ne bih postigla ovo što sam postigla. Kao najstariji član naše ekipe osjećala sam potrebu da svima u ekipi dam podršku za što se nadam da sam uspjela napraviti. Za nas je veliki napredak bio dolazak do državnog natjecanja gdje idu samo najbolji. Profesorica Vincetić i ja otpratile smo djevojke do autobusa koji je kretao za Novu Gradišku, a nakon što smo se pozdravile s njima, vratile smo se u hotel.

Teška utrka i nepravda zbog neispravne tehnologije

Dan poslije došle su djevojke iz ekipe za kros natjecanje. Pomogla sam im oko smještaja i obilaska hotela nakon čega smo otišle na večeru. Prije spavanja smo se družile i pričale o pretpostavkama u vezi sa sutrašnjim danom te smo otišle spavati. Došlo je jutro, trema je bila na vrlo visokom nivou, a napetost se mogla doslovce rezati nožem. Vremenski uvjeti bili su loši, puhala je bura, teren je bio mokar i vidljivost je bila relativno loša što je dodatno otežavalo i samu po sebi tešku trku. Taktiku smo isplanirale s profesoricom Vincetić te se držale dogovorenog. Trka je bila izuzetno teška i iscrpljujuća. Osvrtala sam se oko sebe kako bih vidjela gdje su djevojke te ih poticala da nastave dalje. Kros utrku sam završila na 57. mjestu, a ostale djevojke iz ekipe nekoliko mjesta iza mene od ukupno 150 natjecateljica.

Nažalost, s ovih natjecanja nosim i jedno veliko negativno iskustvo. Na kros utrci svi natjecatelji uz brojeve koji se lijepe na dres dobiju i čip kojim se prati natjecatelj. Nakon utrke utvrđeno je kako moj čip nije bio u funkciji i ja sam ostala bez plasmana. Preplavile su me emocije od tuge i razočaranja pa sve do bijesa. Iako je na video snimkama utvrđeno kako sam zaista istrčala sve po pravilima, organizatori nisu prihvatili moj plasman. Mnogi su se profesori uključili u raspravu o toj temi, jer je to nepravda načinjena meni zbog velikog propusta pojedinih osoba, a za koji nisam ništa kriva. Zbog nečije nepažnje i nedostatka osjećaja za pravdu moj zasluženi sportski rezultat ostaje nezabilježen. Organizatori ovakvih sportskih natjecanja morat će ubuduće pronaći bolje rješenje za praćenje natjecatelja. Osim pobjede, u svakom sportu važan je i fair play. Uz svako zlo ide i neko dobro. Na državnom natjecanju iz badmintona dobila sam ponudu da treniram u poznatom riječkom badmintonskom klubu te da ga predstavljam s ostalim izvrsnim sportašima. Svjesna sam da je to odlična ponuda te sam zahvalna na njoj, ali ipak sam si ostavila prostora da se slegnu svi dojmovi i da još dobro promislim o toj ponudi.

Mojim sjajnim sportskim ekipama iz badmintona i krosa te profesorici Mandi Vincetić hvala na podršci, ugodnom druženju i novom životnom iskustvu.

Mia Marković, 4. A