Ja, nečitatelj
Dopustite da vam predstavim svoju „neknjiževnu“ priču o tome zašto ne čitam, zašto ne volim čitati i zašto sam uvjeren da se to neće promijeniti.
Da, u mojoj obitelji redovito se čita
Prve knjige s kojima sam se susreo bile su slikovnice. Ne sjećam se koje sam slikovnice listao, ali znam da sam ih imao jako puno. U mojoj obitelji se oduvijek puno čita, jer vidim da imamo jako puno raznih knjiga i moji ukućani redovno provode vrijeme uz knjigu čitajući. Obavezu čitanja imao sam u školi i te knjige su bile najčešće jako dosadne. Radnja je bila otegnuta, likovi su vodili dosadne razgovore i opisi prostora, okoliša, odjeće bili su previše detaljni. Čitao sam lektiru, jer sam morao čitati. Teme u lektirama jesu svevremenske, ali je radnja smještena u neko prošlo vrijeme koje si ja ne mogu ni zamisliti. Najviše me zamaraju predugi opisi nečeg i onda izgubim interes za čitanjem.
U srednjoj školi sam naučio kako pročitati dijelove lektire, prikupiti inofrmacije o tome na internetu i malo prokomentirati s ostalim učenicima. Na taj način sam rješavao problem ocjena iz lektire. Bila mi je zanimljivija interpretacija nekog romana u školi kad nam je profesorica prepričavala određene događaje iz lektire ili kad bi nam izabrala najvažniji dio iz knjige, pa smo o tome morali dati svoje mišljenje. Vodim se nekom logikom koju bi pisac mogao imati i razmišljam o likovima što bi se moglo dogoditi.
Umjesto knjiga biram videomaterijale
Većinu informacija saznajem gledajući razne tutorijale, podcaste, tv emisije, videe i slično, uglavnom na internetu. Čitam znanstvene novinarske članke o temama koje me zanimaju, a onda pogledam još i dokumentarne emisije o tim temama. Slobodno vrijeme ionako provodim s prijateljima, povremeno se bavim sportom i slušam glazbu.
Mislim kako se moje mišljenje o čitanju neće promijeniti, jer više volim videomaterijale. Lakše je zapamtiti, dinamičnije je i kraće. Također radije vodim razgovore s ljudima koji su inteligentniji i školovaniji od mene, jer od njih puno saznam, mogu postavljati pitanja, sugovornik mi daje primjere iz sadašnjeg života i možemo odmah raspravljati o nekoj temi.
Nakon mojih razmišljanja o (ne)čitanju, ostavljam i vas u razmišljanju o ovoj škakljivoj temi. Čitate li vi? Nadam se da ćete u odgovoru na ovo pitanje prema sebi biti iskreni i pošteni kao ja. Znam da smo na jednom satu interpretacije nekog romana pročitali nešto o tome da iskrenost i poštenje nisu uvijek ista stvar.
(Bilješka profesorice: Sve ću biti pošteno koliko mogu, koliko iko može, jer počinjem da sumnjam da su iskrenost i poštenje isto, iskrenost je uvjerenost da govorimo istinu (a ko u to može biti uvjeren?), a poštenja ima mnogo, i ne slažu se među sobom. – Meša Selimović, Derviš i smrt)
Ja, anonimni nečitatelj