Pročitajte jednu od priča nagrađenih na školskom natječaju za najbolju kratku priču 2020.
Bilo je to davne 2077. ili da bolje kažem rane 2077. godine. Nijedan jezik više nije ono što je nekada bio. U svakome od njih sada vrebaju posuđenice, svakodnevno sve više domaćih riječi biva zamijenjeno stranima ili pak zaboravljeno, pa tako i u hrvatskom jeziku. Postoji li netko tko može spasiti jezike i vratiti im njihovu pravu moć?
Priča je ovo o dvojici braće, Marku i Joeyju. Oni su živjeli u gradu imena Zagreb kojemu je sve popularniji naziv bio Scooper. Grad je vječito bio obasjan svjetlima s reklamnih televizora koji su bili postavljeni na svaku zgradu, a u gradu je uvijek bio mrak jer sunce nije moglo prolaziti kroz guste oblake smoga. Marko i Joey živjeli su u četvrti imena Jankomir ili popularnije nazvanoj Jankopeace. Stanovali su u zgradi na stotinu katova, a pored nje je stajala trošna drvena kućica, koje su se svi bojali iz nekog nepoznatog razloga i za koju je sutra u 17 sati bilo dogovoreno rušenje. Pričalo se da u njoj nitko ne živi, ali Marko i njegov brat nisu vjerovali u to jer su ponekad iz te kuće znali čuti svakakve čudne riječi poput grjak ili kamitavost, pa su se pored te kuće uvijek bojali proći.
Jednog jutra Marko se probudio te se zaputio do bratove sobe da ga probudi. Kada je vidio da on nije tamo, odlučio je pretražiti ostatak kuće. Nakon nekog vremena primijetio je da nigdje oko njega nema žive duše. Veoma se uplašio, počela ga je hvatati panika, a onda je začuo neobične riječi lajke, mašulina, okomina. Nakon pomne pretrage zaključio je da one dolaze iz one stare trošne kućice. Skupio je hrabrosti i odlučio vidjeti što se tamo događa.
Kada je ušao unutra, imao je što i vidjeti. Nasred kuće stajao je ogroman kotao u kojem su bili svi njegovi prijatelji, obitelj i njegov brat Joey. Kotao je miješao starac izgovarajući sve one čudne riječi koje je Marko čuo dok je još bio u svojoj zgradi. Marko ga je uplašeno upitao što to radi i zašto nije i njega ubacio u kotao. Na to mu je starac odgovorio: Marko! Ti si posljednji čuvar hrvatskoga jezika! Ovi ljudi osuđeni su na smrt jer su koristili previše posuđenica i izmišljenica te su ga na taj način potpuno osakatili! Na to je Marko povikao: O, duše hrvatskoga jezika, možeš li ih molim te osloboditi ako ti ja obećam da više takve riječi koristiti neće? Nakon dugog razmišljanja starac je odgovorio: U redu!
Nakon te izgovorene riječi, Marko se probudio sav znojan vrišteći i plačući: NEMA VIŠE POSUĐENICA! Njegov brat Ivo na to je poskočio i rekao bratu: Ne viči, Marko, pa ipak smo u Zagrebu, osramotit ćeš nas! Marko se smirio te nakon toga sam sebi obećao da nikad više neće koristiti strane riječi, da će ispravljati svakoga tko ih bude koristio i da će braniti svoj materinski jezik dok je živ.
Fran Kukić, 4. B
Izvor fotografije: https://www.hippopx.com/en/query?q=letters