Francuski dramski pisac Henry Becque u vremenu svoga djelovanja izrekao je ove riječi: Nevolja je s jednakošću što se želimo izjednačiti samo s onima koji su iznad nas. Da je riječ o istinitom citatu potvrđuje i čin začeća kojim težimo biti poput naših stvoritelja. Uobičajeno se misli kako začećem postajemo izjednačeni s drugima, no jesmo li to zapravo?

Kad bismo umjesto ptica poletjeli nebeskim plavetnilom ljudi bi nam djelovali jednako… zapravo oni to i jesu. Dišu, spavaju, osjećaju glad i žeđ, potrebna im je zaštita, teže nečemu boljem. Ali… nije svaki čovjek jednako pošten, iskren, mudar, vjeran. Bez obzira na to što smo svi ljudi, nije svaki čovjek dobar, a dobrota je ono što budi dobrotu u drugome. Možda bismo tada bili i jednaki i isti u dobročinstvima, ali ne. Svatko bi opet bio poseban. I dan je kao i svaki drugi zamišljen da počinje izlaskom, a završava zalaskom sunca i bez obzira što je svaki dan jednak, nije isti. Razlika jednog do drugog dana krije se ispod površine baš kao i kod čovjeka. Svako zdravo tijelo naizgled je jednako drugome zdravom tijelu, no ipak postoje i razlike. One su vidljive u unutrašnjosti koja svakoga ponaosob čini jedinstvenim. Nečije srce ne prima posjete, ono je zatvoreno i rezervirano dok s druge strane postoje pojedinci čije je srce puno ljubavi, žara, ono koje je otvoreno za svakoga. I upravo to što je utisnuto u našoj nutrini čini nas različitima. Nije bit nečega u izvanjskome, već u unutarnjem jer bismo i za riječi jednak i isti mogli reći da su sinonimi, a ipak je poruka koju prenose drugačija.

Kao što i dan pa i čovjek umire da bi se ponovno rodio, ni sam čin smrti nije isti te Shvaćanje da su siromašni i bogati jednaki pred smrću počiva na zabludi. Siromašni i bogati nisu jednaki pred smrću, nego tek nakon smrti.

Petra Oršulić, 4.A