Plastična vrećica

Žamor, gužva i jutarnje buđenje u putničkom vlaku ovog jutra bili su dosta intenzivni. Zrake sunca već su počele prodirati u prozore vlaka. Na ulazu u vlak pričvršćeno je dezinfekcijsko sredstvo na kojem velikim slovima piše „MOLIMO PRI ULASKU U VLAK DEZINFICIRAJTE RUKE“.

Kada je to ugledao, radnik željeznice će na sav glas:

“A kada izlazimo iz vlaka, ne treba ili?”

Radnik se samo nasmiješio i sjeo u prvi, slobodni  vagon. Nakon nekoliko minuta vožnje dolazi kondukter sa zaštitnom maskom protiv COVID-a 19 u vagon pregledati karte. Radnik željeznice, sjetivši se da je zaboravio masku koja je obvezna u javnom prijevozu, izvadi iz radnog odjela plastičnu vrećicu. Smješkajući  se, prekrije njome usta i nos te ju zaveže iza glave. Vrećica je bila prevelike dimenzije za glavu prosječnog čovjeka u godinama, ali važna je zaštita od virusa, zar ne? Kondukter je podigao lijevu  obrvu, nešto promrmljao ispod maske te rekao:

“Gospodine, a gdje vam je maska?”

Radnik ga je namrgođeno pogledao te povikao:

“Pa dobro, vidiš li ti?! Ta tvoja sintetička maska iz tvornice je ništa naspram ove moje. Ovo štiti od virusa 100%, nema, plastika uništava sve te viruse, otporna je na sve i još ju moš’ naštimat’ kako oš’. Efikasna je i još ju kupiš za 50 lipa u trgovini, a za ove obične platiš 20 kuna. Zarađuju na narodu samo tako.”

Promatrala sam reakciju konduktera na radnikove konstatacije u vezi zaštitne maske koja štiti od virusa COVID-19. Gledati razgovor između njih dvojice, u 6:37 ujutro  iz perspektive gimnazijalke, bilo je prilično zanimljivo. Otprlike bih to opisala kao sukob mladih buntovnika koji se suprostavljaju stožeru civilne zaštite jer ne shvaćaju potrebu mladih da ostaju  poslije ponoći na svirci u najdražem klubu. Ostavši bez snage za raspravu i za stajanje, kondukter se naslonio na vrata vagona te upitao radnika zna li što nalaže Stožer civilne zaštite RH. Ispruživši  noge na suprotno sjedalo radnik odgovori:

“A brate moj, kako ne bi znao. Moja žena svakodnevno sjedi i gleda Beroša, Markotićku i tu ekipu, pa moram i ja, šta ću…To mi sad u vrijeme korone jedini način da budem kraj nje, inače mi više ne da ni da ju pogledam, a kamoli šta više…

“Gospodine, molim kartu!” rekao je na to prilično srdito kondukter.

Radnik ga je zbunjujuće pogledao i pružio mu kartu. Kondukter je odlazio prema vratima vagona, a radnik je i dalje mrmljao kroz plastičnu vrećicu:

“O, kruva mi, stvarno mi je dost’ maski i stožera zaštite civila, kak’ se već  zove!”

“Nešto ste rekli ,gospodine?” upitao je pristojno kondukter.

“Ma ništa, reko kiša će danas”, rekao je sarkastično radnik pogledavajući prema prozoru, unatoč zrakama sunca koje su mu obasjale lice.

Nakon što je to izrekao, srdito je otrgnuo  platičnu vrećicu i bacio ju na sjedalo

Nova zamjena za maske, plastična vrećica, ne rješava samo virus, nego i financijski trošak, strpljenje, prilagodljivost, ma sve. I dalje vrijedi ona dobra, stara „Snađi se, druže!”

Vanessa Mrmak, 3. C