Elle

Po prvi puta u dugo vremena ostala sam sama kod kuće jer su roditelji bili na trodnevnom poslovnom putu. To je značilo da napokon mogu tri dana biti u potpunosti sama i uživati u golemim suhim zidovima našeg dvorca u koji smo se doselili prije nekoliko godina.

Dvorac je zapravo stari ljetnikovac jedne bogate francuske obitelji, dobro očuvan, opremljen prvotnim namještajem s minimalnom modernizacijom. Star stotinjak godina, obožavan od moje i očeve strane. Mami se nije sviđao.

Sunce je zašlo tog petka neobično rano, začula sam zvono na vratima. Pripremih se za najgore, zalutalog posjetitelja koji je mislio da je moja kuća turistička atrakcija, ili možda robijaša koji si je za izazov dao da proba provaliti kroz teška negostoljubiva vrata ove ledene trokatnice. Otvorivši vrata, na sreću ugledah poznati osmijeh. Amelie, išla je u isti razred sa mnom, bila mi je jedina prijateljica za koju mogu reći da me čak donekle poznavala. Imala je pune ruke namirnica iz lokalne trgovine, od moje zabačene kuće udaljene 5 km. „Znam da si sama, nemoj da ti padne napamet da me otjeraš kako bi sama ležala u krevetu i gledala neku dramu“, dobacila mi je svojim poznatim entuzijastičnim tonom dok je ulazila. Izdahnuh s osmijehom.

Večer smo ispunile našim poznatim dugim razgovorima prešavši sve teme kojih smo se mogle sjetiti. Po prvi puta smo bile u našem dnevnom boravku, koji je bio na mjestu radne sobe bivšeg vlasnika koji je bio književnik. Odlučila sam se bežično spojiti na televizor kako bih na taj način mogla puštati pjesme. Imala sam dva daljinska upravljača. Jednim sam pojačavala i utišavala glazbu, a drugi je bio na stoliću ispred dvosjeda. Jačinu glazbe mijenjala sam ovisno o pjesmi i temi. Amelie i ja bile smo taman na vrhuncu rasprave o zatvaranju našeg najdražeg puba, kada sam se okrenula i na zaslonu televizora vidjela da se glazba pojačala s 5 na 9. Prekinuh Amelie i rekoh joj da zapamti što trenutno vidi na zaslonu. U trenutku kada je pojačavanje nestalo, uzela sam daljinski pored sebe i njime pojačala. Amelie me pogledala i jasno sam vidjela kako njeno inače rumeno lice postaje blijedo i providno. Na zaslonu je pojačavanje drugačije izgledalo. Kako bih joj još jasnije ukazala na to da nešto nije uredu, ustala sam se i s daljinskim ispred dvosjeda pojačala. Bilo je identično kao prvi puta, što znači da je glazba pojačana tim daljinskim. Stresle smo se, no već iz navike uvjerila sam ju da se nema što brinuti i da je u kući sigurno. Amelie se prividno smirila i nabacila svoj umirujući osmjeh. Znala sam da se boji. Bilo mi je žao zbog toga.

„Ako se bojiš, ostat ću s tobom da ne budeš sama u ovoj tamnici“, rekla je gledajući me. U očima sam joj vidjela da jedva čeka otići, mrzila je moju kuću. Znala je da ju ja volim i da mi ne treba. Pri izlasku sam joj po deseti put ponovila da se ne bojim, da je u redu da ode kući i da znam da je mogu nazvati u bilo koje doba noći ako je to potrebno. Kotači auta prolazili su po sitnom kamenju dvorišta, mahnuh joj još jednom.

Zaključala sam vrata, uputila se u kuhinju po čašu našeg crvenog slatkog vina, mrzim ga. Sjela sam na trosjed dnevnog boravka oči uperivši na satenski dvosjed. „Koliko sam ti puta rekla da paziš kad imamo goste. Znaš da ne volim neugodne situacije“, rekoh razočaravajuće lijeno. „Sviđala mi se pjesma, bilo je pretiho“ , bio je surov odgovor koji dobih. „Nemoj da se ponovi“, odgovorih i pomislih kako mi je smiješna.

Josipa Lovrić, 4. C