Susret s kradljivicom knjiga

Šetam niz Ulicu Himmel i gledam ruševine. Nisam stvarna, nitko me ne zamjećuje. Gledam ljude kako izgubljeno trče i traže svoje najmilije. Nije mi jasno kako sam tamo dospjela. Još jučer bila sam u svom krevetu, uz svoju omiljenu knjigu.

Sve mi izgleda poznato. Oko mene ljudi bruje, čujem uzvike, plač i jad ranjenih. Priđem nekom čovjeku i upitam ga što se dogodilo. Čovjek, uprljan krvlju i suzama, odgovara uzrujano i pita me šalim li se. Ubrzo shvaćam gdje sam. Ulicu Himmel uništio je zračni napad 2. listopada. Nekad sretna ulica, popraćena dječjim smijehom, sada je samo ruševina sreće i uništenih snova. I dalje ne shvaćam odakle znam sve ovo. Kako sam se ovdje našla?

Ubrzo ugledam djevojčicu, skoro djevojku, velikih plavih očiju izgubljenog pogleda i plave kovrčave kose. Znam ju. Lisesel Meminger. Sjedi na komadu zida koji je nekad čuvao unutrašnjost njenog doma. Na prsima drži knjigu stisnutu kao da se boji da će knjiga pobjeći. Sjednem kraj nje. Osjećam sve što i ona. Bol i tugu. Upitam je kako je. Ona se polako okrene, sa suzama u očima i pokaže prema trima bijelim plahtama. Izgovori tri imena: Mama, tata, Rudy. Rudy, njen najbolji prijatelj. Prizna mi da je, iako je mlada, taj dječak plave kose i uprljanog nosa što sada leži nepomično ispod bijelog pokrivača njena srodna duša. Nije znala sa svojih četrnaest godina objasniti taj osjećaj. Rudy je bio njen spas. Njen razlog za smijeh. Dotada je već izgubila biološku majku i mlađeg brata. Smrt ih je ukrala uz malu pomoć teške bolesti.

Liesel je dobro poznavala smrt. Nikad joj nije bilo jasno zašto ta velika strašna smrt, koju je zamišljala kao oblak crne boje, uzima njene najmilije. Bila je mlada, naizgled tek dijete, a imala je srce starice. Nakon smrti majke našla je utočište kod udomitelja. Naučili su je čitati. Pripovijeda mi kako je to najveći dar koji je ikad dobila od svog oca, udomitelja. Čitanje. Bježala je od problema kroz priče. Tako i u ovom trenutku popraćenom vriskom i sirenama, zvižducima smrti koji lete zrakom, Liesel sjedi mirno sa svojom knjigom. Priča mi kako joj je knjiga spasila život. Zaspala je čitajući u podrumu. Nakon svega, Liesel je i dalje živa. Gleda me ravno u oči i ne pušta suzu. Glas joj drhti gledajući prema trima bijelim plahtama koje i dalje pokrivaju osobe koje su nekada zračile toplinom. „Sama sam. Sve mi je uzela. Borila sam se, a sada sam sama. Prikrala mi se dok nisam pazila. Sama sam“ ,rekla je Liesel gledajući me bez prestanka.

Nisam mogla vjerovati što čujem. Okretala sam se oko sebe, no bile smo same. Sve oko nas bilo je bijelo, umrljano suzama i patnjom. Osjetila sam bol. Bilo mi je hladno oko srca. Ulica Himmel bila je prazna, svi su oni ljudi nestali. Bilo je tiho, sablazno tiho. Strah me nadvladao kao najgori neprijatelj. Znači tako izgleda proslava koju crni oblak ima nakon pobjede.

Začula sam glasan udarac. Ni Liesel više nije bila kraj mene. Bila sam na podu. Taj glasan udarac bila sam ja, moje tijelo nakon pada s kreveta. Nisam znala gdje se nalazim. Što se događa? U rukama sam držala svoju omiljenu knjigu, Kradljivicu knjiga, a plavokosa djevojčica tužnog pogleda gledala me s omota. Sanjala sam, Liesel je ipak bila samo plod moje mašte. Nadam se da će me ona i njene knjige ponovno pronaći u snovima, u sretnijem okruženju….

Karla Kolić, 4. B