Nas dvadesetak

“Znaš malena”, pričao mi je otac, “cijeli svijet je pred tobom. Sjećam se kad sam bio tvojih godina. Znam da ti je sada srce slomljeno, no ne brini. Svijet je pun dječaka. I djevojčica. Ali, znaš malena, čega je svijet još pun?

Prijateljstva, ljubavi, magije, putovanja. Nije sve tako crno. Pogotovo sada u jesen, sve je puno boja. Moraš znati uživati u njima. Zastati, pogledati i diviti se njihovoj ljepoti. Znaš li zašto? Imaš 17 godina i svijet je lijep. Ne žuri, zastani, uživaj u trenutku jer ne traje vječno.”

“Znaš malena, kad se sjetim, imao sam i ja 17 godina. Sve bih dao da se mogu na koji dan vratiti u te dane. Nemoj misliti da ne volim tebe, tvoju sestru ili mamu jer nije tako. Volim vas više od ičega, kao i posao koji svakodnevno radim. Znaš malena kako kažu, mladost – ludost. Tvoja baka je non-stop vikala na mene, Bože, što sam toj ženi radio. Umirala je od straha. Iako, sada kad razmišljam, nije imala razloga zašto. Imao sam svoje društvo, svake večeri ih se još sjetim. Nas dvadesetak, najpovezaniji razred koji je ta gimnazija ikad imala. Nažalost, ona danas više ne radi, sada je noćni klub. Bili smo kao braća i sestre, naravno to sam prekršio kada sam zavolio tvoju majku. Najbolja odluka u mom životu.”

“Kao razred sve smo radili skupa, putovali, pili, lomili, plakali, slavili i padali. Kad nam je bilo najgore, najviše smo se voljeli. Ako je jedna osoba bila tužna, svi su na nju pazili. Znaš, djevojke su u početku težile šminkanju i sređivanju, a kasnije bi ih rođene majke za neke mladiće zamijenile. Takve su mi bile najljepše. Mi dečki dobro smo se slagali. Često smo zajedno i radili, no tada to ne bi bio rad. Imamo toliko uspomena da bih ti do Božića mogao pričati. Kako je Marija šminkala Lovru zbog oklade. Jadan, uvijek je gubio u okladama s njom. Svake nedjelje i srijede igrali smo nogomet. Naravno, znali smo se psovati, svađati, naljutiti, ali bi se do jutra već pomirili. Bože, kako sam tad bio sretan. Bez ijedne brige na pameti.”

“Znaš li malena, zašto smo bili tako dobri? Navikli smo se jedni na druge, pazili se, čuvali. Zato molim te ne plači, nije suza vrijedan dječak čijeg ćeš se imena jednom rado sjećati s riječima ‘Moja prva ljubav’.“

Nikolina Knežević, 4. B