Ja sam Filipa, drago mi je…
Ne, ne, čekaj malo, krenimo ispočetka…Smisli nešto originalnije.
Bio je ponedjeljak, 26.4.2002. Moj rođendan. Iliti dan moga rođenja. Jedna žena, tada djevojka u najboljim godinama otišla je na planinarenje. Trudna do zuba. Ni ne pomišljajući da će joj taj dan okrenuti cijeli život za 360 stupnjeva i strpati ju u doživotni zatvor. Imala je tada svega 28 godina. Doba života namijenjeno za druženje, istraživanje, putovanje i održavanje novosklopljenog braka. Ali, eto … dogodi se. Tada je već imala jedno dijete, prije rečeno vraga. Koji je većinu svoga vremena provodio kod bake koja je uživala tražeći ga po naselju ili u kukuruzima. Moglo bi se reći da je ta djevojka u najboljim godinama prerano krenula s osnivanjem svoje obitelji i nije ni slutila da će joj to zadovoljstvo djece uljepšati naredne godine. Ta djevojka je moja mama. Sada je to žena u najboljim godinama koja iza sebe ima troje predivnih „milih anđela“ kako nas ona zove.
No, vratimo se mi na početak. Taj dan, penjali su se na Velebit. Od trbuha ona nije vidjela svoja stopala, a svakim korakom mućkala bi sve živo, pa tako i mene zajedno sa svim organima. Dugo je trajala ta ruta pješačenja. Ja sam se usput dosta naspavala. U jednom trenutku bilo mi je dosta svega. Nisam mogla naći dobru pozu za spavanac. Počela sam se migoljiti i lupati svojim nožicama svom snagom. Zapitala sam se kako je njima tamo vani. Čvrsto sam odlučila. Izlazim. Mislim da je to bila najgora odluka u mom, tada još nepostojećem, stvarnom životu. A mama… ona… nije bila spremna. Zapravo, nitko nije. Nisu ni slutili da tek sada kreće prava zabava. Hehe…
Nekoliko sati kasnije…(26.4.2002.)
Pola 12 navečer je. Hladno mi je. Čujem svoj glas. Plačem. Oko mene se nalazi tisuću čovječjih glava koje me pokušavaju umiriti. Ne dam se. Nastavljam s bukom. Satima. Nečije ruke omotale su se oko mog tijela. Čujem da mi šapće na uho: „Ej, sve je u redu.“
To je to. Trenutak kojeg se, ne biste mi vjerovali, i dan-danas sjećam. Trenutak koji bi ponovila opet i opet. Dan kada me mama donijela na ovaj „predivan“ svijet i kada sam shvatila nešto veliko… tu sam i promijenit ću ga.
Filipa Banovčić, 4. B