Bio je dan naše općine. I bio je koncert. Svi smo krenuli, mama, tata, brat, sestra i ja. Danima prije smo se veselili.

Sve je bilo dobro, zabavno, odlično. U ponoć je bio vatromet  i svi su uživali. Samo je mene nešto „puklo“ u glavu. U istom momentu kada je počeo vatromet, sjetio sam se da Lily ne voli vatromet, buku, petarde i sve tome slično. Tata i ja smo trčali kući. Lily nije bila u svojoj kućici. Počeli smo je tražiti. Ja sam trčao po polju, tata je bio na biciklu. Mislili smo da smo ju izgubili. Počeli smo se vraćati kući, spremni priznati poraz. I tako smo sporo hodali, kao da se želimo što kasnije vratiti kući, jer što kasnije dođemo kući, kasnije ćemo svima priznati da je nismo pronašli, našu vjernu prijateljicu, našu zanimaciju nakon napornog dana. Člana naše obitelji. I odjednom, nešto smo čuli i vidjeli u daljini, neki sjaj. Bila je to ona. U grmu je drhtala. Tješili smo ju i poveli kući. Javili smo mami i ostalom društvu na koncertu. Oni su svi čekali dobru vijest, da mogu nastaviti. Tata se vratio na koncert.

A ja? Ja nisam. Nije mi više bilo do koncerta. Ja sam ostao sjediti. A Lily je ležala.

Mislav Babić, 4. D