Mi smo grad koji bježi. Bježimo jer smo kukavice. Bježimo jer smo slabi.

Mi smo grad koji se utapa. Utapamo se u svojoj vječnosti. Tonemo u podnožje svijeta. Mi smo grad koji plače. Plačemo zbog sitnica. Plačemo zbog izgubljenog trenutka i propuštene minute. Mi smo grad koji bjesnī. Bjesnimo iz čistog očaja. Bjesnimo neplanirano i oštro. Mi smo grad koji uništava. Uništavamo sebe i ono oko sebe. Uništavamo iz zlobe. Mi smo tužni. I to je u redu. Mi priznajemo da je teško, da smo obavijeni velom žalosti. Ali proći će i to. Mi ćemo biti grad koji se smije. Smijat ćemo se često i glasno. Smijat ćemo se iz srca. Mi ćemo biti grad koji plače. Plesat ćemo na svaku pjesmu. Plesat ćemo na krovovima zgrade. Mi ćemo biti grad koji diše. Disat ćemo punim plućima. Mi ćemo biti grad koji živi. I nekad, samo nekad, bit ćemo grad koji je tužan. To je u redu.

Nikolina Ećimović, 4. D