Voljela bih da sam laptop. Voljela bih da se brzo punim i lako zaspim, voljela bih da se lako palim i lako gasim. Voljela bih memoriju od osamsto giga.

Imam osjećaj da se krajnje polako ispražnjavam. Imam osjećaj da mi je društvo postalo previše dosadno i da sve informacije koje me okružuju gube svoje značenje dok ulaze na jedno uho, a izlaze na drugo. Iako se trudim procesirati skoro punih osamsto giga informacija sa samo petnaest posto svoje baterije, zapravo samo želim spavati. Stojim u školi, promatram lica prolazećih karikatura pomoću kamere koju ljudi nazivaju okom. Promatram i zapisujem u Word, ljude listam kao slajdove u prezentaciji. O svakoj osobi mogu napisati nekoliko slajdova, o nekima čak i do pet. Koristite li svoj procesor? U mom se procesoru trenutno odvija zasićenje nebitnim i prolaznim datotekama… Spremam i obrađujem sve te nepotrebne informacije, dok na primjer ono što mi stoji u mapi BITNO_škola volim zanemarivati iz dana u dan. Ono što mi stoji u mapi Socijalni život_prijatelji volim baciti u kanticu za smeće i dok sve to postoji nesvjesno odlučujem stvoriti mapu Instragram_youtube oko koje se, na kraju krajeva, vrti moja svakodnevica.

Dajte, molim vas, neka me netko resetira.

Petra Sokić, 1. A