Slastice kao začin života
U našem gradu otvorena je slastičarnica Malina. Sigurno ste se pitali kako to da su kolači u Malini uvijek tako ukusni i kako tako lijepo izgledaju. Iza svega toga stoji cijeli tim slastičara pod vodstvom gospođe Suzane Ivanišević. U nastavku pročitajte čime se ona bavi i što kaže o svojem poslu.
Smisao za poduzetništvo usađen odmalena
Bili ste učenica gimnazije. Čime ste se bavili nakon završene srednje škole?
Pa, ovako, nakon završene srednje škole upisala sam Ekonomski fakultet. Nakon 3 godine počela sam raditi kod svojih roditelja u računovodstvenom odjelu našeg poduzeća. Moji roditelji već godinama imaju obrte i poduzeće. Bavimo se pekarstvom, slastičarstvom, imamo kafić, prenoćište i fast food. Cijeli svoj život sam u tom poslu s njima, tako da je bilo nekako logično da ću u tome i ostati i s njima voditi obiteljski posao.
Kako su izgledali Vaši početci i kako ste se odlučili baviti baš ovim poslom?
Dakle, kao što sam i rekla, cijeli život sam u tom obiteljskom poslu i nekako od malih nogu sam bila tu u svemu tome i kad god je trebala nekakva ispomoć u pekarnici, uvijek sam tu uskakala. Već u srednjoj školi sam se budila rano i pomagala svojima. Tako da ustvari to nisu neki početci mojeg nekakvog samostalnog rada, nego sam oduvijek u tome s njima i oni su me vukli kroz sve to. I sada ne samo da im pomažem, nego vodim jedan veći dio posla.
Koliko dugo se bavite slastičarstvom?
Obrtom se moji bave preko 30 godina, još prije nego što sam se ja rodila. Od kraja osnovne škole sam i ja u to uključena. A samim ovim poslom kao što je slastičarstvo počela sam se baviti tek nakon završenog fakulteta iako sam i dalje radila u uredu, nekako sam se bazirala na sam marketing naših obiteljskih poduzeća.
Pozitivne reakcije sugrađana
Kako su ljudi prihvatili „Malinu“ u gradu?
Pa, koliko čujem dojmovi su jako dobri i pozitivni. Mislim da je takva slastičarnica baš trebala gradu jer imali smo neke slastičarnice i još uvijek ih imamo, ali nije bilo baš onako prave slastičarnice gdje se može sjesti i pojesti kolač. Nešto gdje mogu doći i djeca i stariji ljudi…Što kažu starije gospođe, naše mušterije: „To nije slastičarnica takva gdje će nas biti sramota doći, nego mi koji smo u mirovini i imamo slobodnog vremena, dođemo, sjednemo, popijemo kavu i pojedemo kolač“. Mislim da je to baš trebalo u našem gradu i pogotovo što se nalazi u samom centru.
Imate li kakav hobi u slobodno vrijeme?
Paa, da, imam… Bavila sam se rukometom aktivno dok sam išla u školu, kada sam se udala, naravno ostala sam trudna, tada sam pauzirala i kasnije sam se ponovno vratila rukometu i aktivnoj igri, ali ubrzo sam to prestala jer pokraj djece i silnih obaveza ne stigne se to više kao nekada. Tako da se sad time rekreativno bavim.
Uživate li u svojem poslu i što vam daje poticaj za daljnji rad?
Uživam, da… Potiču me uglavnom pozitivni dojmovi, kad netko dođe i naruči tortu, pa mi se kasnije javi: „Joj, super je bilo, svi su bili oduševljeni…“ To mi baš daje nekakvo zadovoljstvo, bez obzira na to što ja ne radim sama te torte, ali sam uvelike u tom poslu i organiziranju kako ovih sajmova koje često imamo, tako i torti… Provođenje nekih ideja u djelo i organiziranja svega toga skupa…Tako da na kraju baš budem ponosna na sebe i na cijeli svoj tim.
Talijanski recepti za moderne slastice
Kako dolazite do novih ideja za recepte i za nove kolače? Jer svaki puta u policama možemo vidjeti nešto novo i probati nešto drugačije.
Što se tiče nekakvih recepata postoji jedna kuharica koju vučemo od davnih slavonskih recepata naših baka i pomoću nje radimo klasične slavonske kolače, ali i kako smo to krenuli raditi, mi smo ustvari prvo krenuli sa sladoledom u maloj slastičarnici u Okučanima i vidjeli smo da je velika potreba za tortama i kolačima…Ljudi to baš traže, jer nemaju vremena sami raditi kolače i torte. Tako smo igrom slučaja došli do nekakvog dobavljača koji nam je dobavljao proizvode iz Italije, od talijanskih proizvođača i tu smo išli malo po malo, isprobavali smo svakakve recepte. Samim time ljudi su jako dobro reagirali na to, napravimo mi nekad i one klasičnije torte, na primjer ledeni vjetar ili neke torte s kuhanim kremama i teškim biskvitima, ali većinom u prodaji imamo te talijanske kolače i torte.
Što vam se prodaje najviše? Što ljudi najčešće biraju i najviše vole?
„Ferrero“ torta i „Malina“ torta, to je ono od torti. Ako bismo to stavili u postotke, 80 posto je „Ferrero“ torta, 20 posto „Malina“…Te dvije torte nam idu najviše, o sladoledu ne moram ni govoriti, ali nekako kod nas su ljudi navikli uglavnom na klasiku. Mi se trudimo i stalno ubacujemo nešto novo, za to nam dobro služe sajmovi na koje izlazimo da pokažemo ljudima da znamo raditi i druge stvari osim „Ferrera“ i „Maline“.
I za kraj, postoji li nešto što biste poručili čitateljima Zvona i srednjoškolcima?
Ajmee, ne hahaha…Ne znam, srednjoškolcima možda da se ne uopće ne opterećuju ako ne znaju što će dalje nakon srednje, jer velik broj ljudi ne zna što će raditi ni nakon završenog faksa. Ja sam završila ekonomiju zato što sam to baš željela, a na kraju sam završila u ovome svemu što nema veze s ekonomijom. Je, ja nekad radim i u uredu, ali više uživam u ovom dijelu marketinga obiteljskih poduzeća, nego u samoj ekonomiji i računovodstvu.
Zahvaljujem se gospođi Ivanišević na zanimljivom razgovoru i nadam se da će sve više ljudi posjećivati „Malinu“ i uživati u tortama i kolačima te prepoznati trud koji se svakodnevno ulaže u izradu brojnih slastica.
Arijana Josipović, 4.B