Erasmus+ druženje u Novoj Gradiški
Mogućnost da upoznaju sve učenike koji su došli i stvaraju nezaboravne uspomene mamila je svim hrvatskim učenicima osmijehe na lice, stoga dobre atmosfere nije manjkalo ni ponedjeljkom ujutro.
Ponovni susret s prijateljima erasmusovcima
Prije godinu dana u okviru Erasmus+ projekta “You on my mind” bila sam u Češkoj tako da sam se konačno ponovno susrela s dijelom svoje češke obitelji. No, osim Čeha, bilo je tu novih lica iz Finske, Grčke, Njemačke i Poljske. Naša škola bila je domaćin svim tim učenicima i njihovim profesorima od 9. do 13. listopada 2017. U poslijepodnevnim nedjeljnim satima stigli su naši novi prijatelji. Naravno da je zajedničko druženje te večeri bilo neizbježno pa smo se, nakon smještanja u obitelji i malog odmora od putovanja, zaputili prema Corner pubu. Nakon radionica tijekom dana, rado smo ondje odlazili srediti dojmove od proteklog dana. Tako da se taj tjedan iz Cornera čuo gromoglasni smijeh Finaca, Čeha, Grka, Nijemaca, Poljaka, ali i njihovih domaćina.
Dan prvi – varietas delectat
Prvi dan bila sam uzbuđena isto kao i svog prvog dana u Češkoj prije skoro godinu dana. Mogućnost da upoznaju sve učenike koji su došli i stvaraju nezaboravne uspomene mamila je svim hrvatskim učenicima osmijehe na lice, stoga dobre atmosfere nije manjkalo ni ponedjeljkom ujutro. Prvo zajedničko okupljanje i otvaranje projekta bilo je u Gradskoj vijećnici. Ondje nas je dočekao zbor koji je otpjevao pjesme koje se izvode u državama naših gostiju. Riječ su imali i gradonačelnik i ravnateljica, a nakon svakog održanog govora naš voditelj Karlo je tražio jedan ”JUICY APPLAUSE”. Taj dan održane su prezentacije o školama, državama i gradovima iz kojih dolaze naši gosti. Nakon toga zaputili smo se prema školi gdje smo imali radionicu upoznavanja i radionicu izrade grafita. Na vanjski zid škole oslikali smo natpis ”Raznolikost veseli” i to na latinskom, hrvatskom i engleskom jeziku. U školi smo imali radionicu upoznavanja. Na njoj smo nešto više saznali jedni o drugima. Obje radionice toga dana bile su zaista zanimljive! Poslijepodne smo imali slobodno i pogodite gdje smo vodili naše goste??
Dan drugi – izgubljeni u šumi
Drugi dan smo krenuli put Strmca, našeg poznatog izletišta. Prvo odredište je bila bolnica Sv. Rafael. To je specijalna bolnica za psihijatriju i palijativnu skrb. Bolnicu je kupio bolnički red Milosrdna braća sv. Ivana od Boga te se oni brinu za pacijente. Oni su nam priredili topli doček te nam pokazali cijelu bolnicu i ispričali ponešto o povijesti bolnice i njihovog reda. Imali smo radionicu koja je uključivala rad s pacijentima. Pomagali smo im u izradi čestitki, bojanju stakla ili štapića. Pacijenti su nas ugodno dočekali i prihvatili te su rado pričali s nama. Nakon ručka u bolnici, otišli smo u planinarsku kuću na Strmcu te smo se podijelili u grupe i započeli sportski dio dana. Igrali smo odbojku, košarku, kuglanje, ”kamena-s-ramena”, alku u tačkama, penjali smo se na umjetnu stijenu, vukli uže. Jedna od radionica, bila je geocaching, test orijentacije u šumi. Ostavljeni smo negdje u šumi te smo se pomoću karte morali vratiti do planinarske kućice. Iako su rekli da je ruta koju su nam dali jednostavna i da se svi mogu vratiti brzo, neki su uspjeli skrenuti s puta i zalutati u šumi. Ni kiša koja je padala nije nas omela u druženju. Bio je to dobar dan i svi smo se zabavili! Iduća stanica je bila ”STANAL” farma. Dio učenika ostao je u skloništu u Šumetlici. Ondje su smješteni pacijenti bolnice Sv. Rafael koji još nisu spremni za samostalan život. Svima se svidio taj obilazak jer su svi u skloništu kao jedna velika obitelj i vole se, što je zaista važno za današnje društvo. Na farmi „STANAL“ mogli smo probati domaće proizvode, a navečer smo išli u novogradiško kino gledati Kingsman. Uživali smo u tome jer je dvorana bila, recimo to tako, samo za nas, pa su neki ponijeli i svoje posude od kuće kako bi svi lakše grickali i opustili se uz film nakon ugodnog, ali i napornog dana.
Treći dan – food from Slavonian paradise
Svaka država imala je, osim prezentacije o gradu, zadatak prirediti i prezentaciju o hrabroj i tolerantnoj osobi iz svoje države. Upravo s tim prezentacijama započeli smo treći dan našega druženja. Čuli smo nešto o predsjednici Finske, prvom češkom predsjedniku, njemačkoj aktivistici za ženska prava, suvremenom grčkom skladatelju, poljskom bračnom paru Żabiński. Na kraju smo im predstavili djevojčicu u plavom kaputiću, Željku Jurić Mitrović. Priča o njoj nikoga nije ostavila ravnodušnim, stoga su i suze potekle. O temi projekta nastavili smo pričati i na idućoj radionici – debati. Mnogi od erasmusovaca prvi su se put susreli s ovom vrstom rasprave. Podijeljeni u tri grupe, ovisno o godinama, raspravljali smo o tjelesnom kažnjavanju u obrazovanju i problemima imigracije. Nakon debate nastavili smo u ozbiljnom tonu, samo u drugome gradu, Slavonskom Brodu. Ondje nas je dočekao zamjenik župana. Nakon njegovog govora mogli smo postaviti pitanja. Jedno zanimljivo pitanje postavila je učenica iz Njemačke. Zanimalo ju je kako to da su u Njemačkoj, ali i ostalim zemljama učenici upoznati s politikom, no hrvatski učenici u doticaj s Politikom i gospodarstvom, prvenstveno kao predmetom, dolaze tek u četvrtom razredu srednje škole. To je, vrlo vjerojatno, razlog zbog kojega nisu zainteresirani za politiku i nemaju dugoročni plan ostanka u Hrvatskoj. No, kako to inače biva, to pitanje je ostalo visjeti u zraku bez odgovora. Nakon kratkog odmora, zaputili smo se u eko-etno selo Stara Kapela. Ondje živi svega 15 ljudi koji sve što imaju ondje izrađuju ručno. Ono što je najviše oduševilo sve učenike toga dana bila je večera u restoranu Dukat. Naši gosti mogli su probati domaće proizvode poput kobasice, kulena, čvaraka ili slavonskog čipsa, kako su ga neki nazvali. Zatim je na redu bio čobanac i pečenica. Svi su bili oduševljeni našom slavonskom kuhinjom.
Dan četvrti – shopping time
Četvrtak je mnoge veselio. No, nisam sigurna je li to zbog posjeta Hrvatskom saboru, pivnici Medvedgrad, Muzeju prekinutih veza ili pak zbog brojnih shopping centara? Rano ustajanje, nimalo teško nakon sinoćnjeg posjeta restoranu, brzinsko spremanje i napokon pokret za Zagreb. Imali smo priliku biti na sjednici Sabora. Osim toga, obišli smo Trg bana Jelačića, Kamenita vrata, Zagrebačku katedralu… Nakon ručka posjetili smo dva neobična muzeja, Muzej iluzija i Muzej prekinutih veza. Oba muzeja su oduševila goste, ali i hrvatske učenike. U Muzeju prekinutih veza ima puno stvari poput medvjedića, cipela i pisama o bivšim partnerima i razlozima zašto je veza završila. Također, tamo su i priče o odnosima majki i njihove djece. Muzej iluzija je, za razliku od prethodnog, puno opušteniji i suze ondje mogu jedino biti posljedica smijeha. Mnogi su se okušali u rješavanju mozgalica… Slobodno vrijeme je naravno bilo iskorišteno za shopping, a nakon toga, pomalo umorni, zaputili smo se natrag kući.
Dan peti – last, but not least
Iako zadnji, petak je bio najzanimljiviji dan. Započeli smo ga u dvorani gdje smo svi sjedili u jednom velikom krugu, a u sredini su bili poredani glazbeni instrumenti. Imali smo terapeutsku bubnjarsku radionicu. Bubnjar iz Zabranjenog pušenja, Branko Trajkov, učio nas je o ritmu. Rekao je da je ritam zapravo svuda oko nas, počevši od bebe koja čuje ritam majčina srca dok je još u stomaku. Imali smo priliku i isprobati razne bubnjeve koji su bili u sredini. Ono bitno što smo naučili jest da ne treba previše razmišljati dok sviramo. Vrlo često se zbog tog pretjeranog razmišljanja dogodi greška. Najbolji trenutci su bili kada smo se zapravo prepustili stvaranju ritma i slušali glazbu koju svi zajedno izvodimo. Nakon bubnjarske radionice u školi smo intervjuirali jedni druge, snimali videosnimke, uspoređivali jedan običan dan u Hrvatskoj i zemljama naših gostiju… To smo sve zapisali i napravili internetsku stranicu o Erasmus+ projektu i posjetu Hrvatskoj. Našim učenicima bilo je zanimljivo raditi kao novinar, a njihove uratke možete pronaći na http://yomm.gimnazijang.hr/
Bila je to službeno zadnja radionica u školi i ono što je dolazilo bilo je zajedničko druženje u domu Mala. Svi učenici predstavili su se jednom kulturno-umjetničkom točkom. Grci i Poljaci su pjevali, Česi plesali. Vidjeli smo stereotipe o Nijemcima, zatim smo ih mi učili drmeš, a Finci su nas učili jedan doista neobičan ples. U jednom trenutku držite osobu do sebe za ramena i plešete u krugu, u drugom trenutku za uši, a u trećem za koljena… Zajedničko druženje potrajalo je i nakon kulturno-umjetničkih točki. Pokazali smo našim gostima gdje mi uobičajeno provodimo vikend. Neki od njih učili su pjesme Bijelog dugmeta. I gotovo tri mjeseca poslije projekta često mi zna iskočiti poruka poznatih mi stihova Bijelog dugmeta uz koju stoji: ”Svi mi falite i jedva čekam da se negdje ponovno sretnemo…”
Sada ne mogu završiti članak nestrpljivo očekujući iduću godinu kada ću vidjeti svu Erasmus obitelj, jer projekt se bliži kraju i tko zna kad i tko zna gdje ćemo se ponovno sresti. No, prije nego su sjeli u vlak ili autobus i uputili se u nepoznato, svi naši novi prijatelji su nam obećali da ćemo se jednom vidjeti…negdje na pola puta…
Matea Orešković, 3. D