Znanjem, ali i napornim radom do vrhunskih rezultata
Što ću od sebe u životu? Mogu li ja to stvarno upisati? Želim li ja to stvarno upisati? Nemam pojma što želim upisati. Želim li bilo što upisati? Može li se od toga živjeti? Čini mi se da ću završiti na ulici.
Ja nisam spreman za ovo
Da, u svakoj se maturantskoj glavi kriju gore navedene rečenice koje, već samo po sebi konfuzno, adolescentno razdoblje čine još konfuznijim.
Oko devedeset učenika naše škole skočilo je na posljednju stepenicu srednjoškolskog školovanja, onu najstresniju i najopakiju. Sada si je svatko ponaosob u središtu pažnje – prekopava se po ladicama interesa i sposobnosti, talenata i motivacije u potrazi za budućnošću.
One koji znaju što će upisati i kojima je to već neko vrijeme poznato možemo na prste nabrojiti. Većina nas i sad, krajem prvog polugodišta, nema nikakve ideje što učiniti sa sobom i gdje se može pronaći.
Ovo i nije tako strašno kao što se čini
Naša se škola (i zahvalni smo na tome) trudi pomoći svim zbunjenim učenicima provođenjem različitih aktivnosti kao što su pripreme za maturu, konzultacije s profesorima ili pak profesionalno usmjeravanje.
Jedna od njih održana je 18. prosinca, a radi se o organiziranom posjetu dr. sc. Irene Trbojević Akmačić koja je došla s namjerom educiranja učenika o studiju kemije, ali i općenito o samom studiranju predstavivši nam svoje vlastito trnovito iskustvo.
U samo jednom školskom satu uspjela nam je predstaviti svoj cijeli životni put – još u osnovoj školi bila je zaljubljena u kemiju, a svojim ne baš tako zaljubljenim kolegama pomagala je instrukcijama. U srednjoj školi njezina se ljubav nastavila: „Da, kemija je zaista ono što želim upisati!“
Druga opcija nije postojala: „Ako ne upišem kemiju, onda mi je sasvim svejedno što ću upisati!“
Isto tako, podijelila je s nama i činjenicu da joj je razdoblje priprema za prijemne ispite i maturu bilo jedno od najstresnijih razdoblja u životu (zvuči vrlo smirujuće, zar ne?). Ali, s radom se sve iskristaliziralo – na prijemnom je postigla drugi najbolji rezultat i tako si bez poteškoća osigurala mjesto na fakultetu! Upisom na fakultet njezine brige nisu nestale – od nje se očekivalo da poznaje sadržaje koje nikad nije vidjela, a susrela se i s Olimpijcima.
Olimpijcima su zvali studente koji su se u srednjoj školi okušali na svjetskim natjecanjima iz kemije, a zato su imali i više znanja i u život su joj unijeli dodatne strahove. „Da se ispišem?“ pitala se.
Međutim, nakon prve godine i izjednačavanja znanja svih studenata, Olimpijci više nisu bili bauk. Štoviše, mnogi su se od njih opustili, pa ih je i prestigla u postignućima. Daljnjim radom uspješno je dovela studij do kraja, a danas je zaposlena u jednoj od vodećih znanstvenih institucija u Hrvatskoj, Genos, Laboratoriju za glikobiologiju u Zagrebu.
Sad sam baš motiviran
Bilo je zaista lijepo čuti nečije osobno iskustvo. Prožetost strahom smanjila se slušajući o tuđem suočavanju s poteškoćama i o njihovom nadvladavanju. Gđa Trbojević Akmačić održala je iznimno profesionalno i poučno predavanje koje nam je, osim približavanja kemije, predstavilo jedno cjeloživotno iskustvo, mogućnosti napretka i isplativost našeg rada. Uspjela nas je motivirati i ukazati na bitnost neodustajanja i suočavanja s problematikama različitog tipa. Stvar je još bolja i bliža jer je i sama dr. sc. Trbojević Akmačić pohađala našu gimnaziju, što znači da dijelimo korijene i početke. Često se znamo promatrati tek malim Novogradiščanima koji unaprijed i donkihotovski gube bitke sa Zagrepčanima, a ona nas je podsjetila kakvi se borci zapravo kriju u svima nama. Hvala joj!
Karlo Szabo, 4. A