Intervju sa svjetskim hodačem

  • 0

Intervju sa svjetskim hodačem

Ako imate san – ne odustajte

21 ako imate san2

Earthmen, peace messenger ili Yuji Miyata od 2007. godine širi mir po svijetu. Prešao je deset tisuća kilometara i posadio tri tisuće dvadeset i osam stabala drveća. Tako je posadio drvo i u Novoj Gradiški.

Japanac Yuji Miyata je već sa šest godina shvatio da se nešto treba poduzeti s globalnim zatopljenjem, onečišćenjem i ozonskim rupama, ali tek na fakultetu počeo je ostvarivati svoj san. Paul Coleman, njegov profesor s fakulteta, bio mu je nadahnuće i uzor. Učio ga je kako ljudima poslati poruku o tome što se događa našem planetu. Sve je počelo kad je njegov profesor počeo hodati po svijetu i saditi drveće mira. Miyata je nekoliko godina hodao s njim i zajedno su došli na Olimpijske igre u Pekingu, ali sada pješači tisuću kilometara pješice bez ikakvih prijevoznih sredstava. Ovaj zanimljivi čovjek u svakom gradu u koji dođe posjećuje i školu pa je tako došao i u našu i sve nas osvojio svojom jednostavnošću i ljubaznošću.

Zašto baš hodate?

Hodam zato što mogu upoznati razne ljude, njihove običaje, kulturu, religiju i što je najvažnije, svakim korakom mogu vidjeti kako se priroda mijenja.

Bole li vas noge od toliko hodanja?

Da, bole me. Ali to je dobra bol.

Zašto sadite drveće?

Drvo se nalazi u šumi, a iz šume dolazi voda, životinje, čisti zrak i kad sadimo drveće, povezujemo se s prirodom. Hodajući od Hong Konga do Pekinga, a to je dvije tisuće i dvjesto kilometara, vidio sam samo jednu čistu rijeku. U planinama više nema drveća jer je sve posječeno, a u većim gradovima od smoga ispred sebe ne vidite ni deset metara. Možda moje hodanje i sadnja drveća neće bitno pomoći Zemlji, ali možda će se naći još netko tko će me slijediti. Svatko može učiniti neku malu aktivnost za planet Zemlju i za mir. Te male aktivnosti možda djeluju skromno, ali kada se one udruže, možemo napraviti veliku promjenu.

Odakle ste krenuli?

Iz Južne Koreje, a obišao sam dvanaest zemalja, Kinu, Japan, Tajvan, Vijetnam, Kambodžu, Tajland, Siriju, Tursku, Bugarsku i Srbiju. Poslije Hrvatske namjeravam obići Sloveniju, Italiju, Švicarsku, i stići u London na Olimpijske igre.

Gdje Vam je bilo najzanimljivije?

U Vijetnamu, propješačio sam tisuću i sedamsto kilometara. Na svakih petsto metara možete vidjeti spomenik ratnim herojima, a na svakom spomeniku dvjesto do tristo imena. U sirotištima sam shvatio kako tamo ima mnogo djece bez roditelja. To me je rastužilo. I prolazeći Vijetnamom, izgubio sam dojavljivač. Nakon par dana pao sam u planinama i povrijedio se. Tada sam skoro umro. Bio sam tjedan dana bez vode i hrane, ali na sreću našli su me ljudi iz obližnjeg sela. Odveli su me u selo i brinuli se o meni, svi su pomagali i donosili darove, čak i djeca bez roditelja. Čudio sam se kako su svi tako dobri i darežljivi.

Koliko ste dugo u Hrvatskoj?

Dva tjedna. Od siječnja 2012.

Kako Vam se sviđa kod nas?

Zemlja je prelijepa, sviđa mi se hrana, običaji, ljudi su vrlo pristojni i nadam se da ću se opet vratiti tu.

U kojim ste hrvatskim gradovima bili i koji ćete još posjetiti?

Bio sam u Vinkovcima, Slavonskom Brodu i Novoj Gradiški, a još ću posjetiti Novsku, Kutinu, Ivanić Grad i Zagreb.

Što Vaša obitelj misli o tome što radite?

Mojim se roditeljima u početku to nije baš sviđalo, ali nakon nekoga vremena promijenili su mišljenje i sada me podupiru jer su vidjeli da sam u hodanju našao svoj novi život. Zaručnica mi je poginula u prometnoj nesreći i poslije toga sam krenuo na svoje putovanje.

Gdje spavate?

Spavam svugdje. Ljudi me zovu da spavam u njihovim kućama, ali najčešće u hotelima. Ponekad spavam i vani ako ne nađem smještaj. Živim skromno, nemam velikih prohtjeva jer sve sam financiram.

Kako se hranite?

U svakoj zemlji jedem lokalnu hranu i pokušavam se prilagoditi običajima stanovnika. U Hrvatskoj mi je najfinija sarma i gibanica. Sviđa mi se i rakija iako mi je malo prejaka. U nekim zemljama probao sam jesti kukce. Kada sam ih jeo bio sam nasmiješen iz pristojnosti, a u sebi sam mislio o, Bože, što je ovo, što ja to jedem.

Kada ćete prestati hodati?

Imam dvadeset devet godina i još je puno hodanja preda mnom. Prestat ću kada ispunim svoju zadaću. Kad ljudi shvate da moraju prestati ratovati jer rat nikome ne donosi dobro i kad prestanemo zagađivati naš planet. Mir postoji između ljudskih bića, ali između ljudi i prirode. Danas sva bića mogu živjeti zajedno i mogu pomagati jedni drugima zato što svi živimo na istom mjestu na Zemlji. Na kraju nam je poručio: „ If you have a dream, don’t give up.“  On je slijedio svoj san i zadovoljan je onime što postiže. Ako vam se Yuji svidio, možete ga naći na Fejsu, a zove se Earthman Yuji. U našem je gradu posadio hrast lužnjak, i to pokraj gradskoga igrališta. Nadamo se da će izrasti snažno i jako kakav je i on sam.

Paula Benić

svibanj 2012., broj 41