TV program: Nar

  • 0

TV program: Nar

Rubrika:Zvonjelice

„Tko zna, možda na me čeka neki drugi svijet.“ (Josipa Lisac)

1817.godine bio je samo selen,

1927. prenesen fotoelektričnim ćelijama u crno-bijelu sliku.

Crno-bijelu realnost.

Matej sjedi na tepihu ispreplićući noge sa zrakama sunca što sipe kroz zastor. Otac mu je tek ušao kroz dovratnik te crno-bijele dimenzije. Dječak se, znan po ishitrenosti postupaka i nemirnoj naravi, ne može dugo zadržati na jednoj igrački i jednoj igri. Istinski se zaintrigira povremeno, usred pomične i nepomične poluge vremena, ili, u škripcu vremena.

Figurice vojnika, jedne geste, spojenih nogu i s rukom na pušci zabavljale su ga dok se jedan ne bi prevrnuo s druge strane stola pa je morao izjednačavati ravnotežu svuda i trčati s jedne strane na drugu, gubeći sve. „Tata, gle! Gube kao Kina!“

Nije se protivio igri lutkama, čemu njegovi jesu. No, ista kanonirana lica umore ga vrlo brzo, dok konzumiraju djevojčice.

Monopoly je njegovoj zaigranosti prefuturističan. Prekorumpiran za petogodišnjaka čiji su majka i otac usred rastave. Nije ni dotakao pojam makijavelizma, što se i vidi u njegovoj čistoći smjelog pogleda prema svjetlu po noći.

Samo stoji na pultu. Crven. U duokromosti dvije neboje, njegova grije i odzvanja kroz veći radijus prostorije.

„Matej, smiri se, evo ti… Guli nar.“

To se činilo dobrom metodom za testiranje strpljenja i poboljšanje koncentracije malog djeteta. Zasigurno.

Guljenjem samo površnog sloja uspio je zadrti i dublje.

Pregrade se urušavaju.

Sok mu curi samo kad mu leukociti završe sprešani gravitacijom. I dječjom rukom. Svaki leukocit čovjek, svaka membrana prijelaz. Izbjeglice kompresije.

Marta Žakić, 1. A