Kako je nekad bilo u školi

  • 0

Kako je nekad bilo u školi

U školi bez tableta

schools-600x400

Intervjuirali smo troje starijih građana koji su išli u školu u nekim drugim vremenima, kada je školstvo bilo malo drugačije nego danas. Koliko je bilo drugačije, pročitajte u nastavku. Naši su sugovornici bili Zvonimir Franić (67 god.), Nada Barišić (63) i Dubravko Barišić (61).

Bez dodatne nastave i fizički rad nakon škole

Kakav je bio Vaš put do škole?

Z: Nije bilo autobusa, tako da smo bili prisiljeni da idemo pješke do škole. Uglavnom, sat vremena prije nastave kretali smo u školu. Ceste su bile makadamske, tako da nam je put bio još teži.

N: Bio je dug 2 kilometra. Morala sam prelaziti željezničku prugu, gdje sam često čekala da vlak prođe pa bih pri tome zakasnila u školu. Cesta od moje kuće do pruge bila je makadamska i blatnjava.

D: Za razliku od drugih , ja sam imao jako kratak put do škole. Imao sam 500 metara, išao sam preko travnatog stadiona i trebalo mi je manje od 5 minuta.

Koliko je nastavna godina trajala?

Z: Čini mi se da je trajala  malo duže nego sad jer mi tada nismo imali zimske praznike toliko duge, bili su tek nakon Nove godine jer je bio komunistički režim pa smo i na Božić išli u školu.

Koliko je škola trajala

N: Raspored se sastojao od pet ili šest sati, ali smo i subotom išli u školu.

Čime ste se zabavljali i što ste radili nakon škole?

Z: Kao djetetu sa sela škola je bila odmor. Kad dođeš kući, nema popodnevnog spavanja, već ideš s govedima na ispašu.

N: Poslije škole smo morali  nahraniti svinje, kokoši i psa. A poslije toga smo se uglavnom igrali lovice ili vozili bicikl.

Jesu li postojale dopunske nastave?

Z: Nisu postojale. Postojale su samo produžne nastave za one učenike koji su pali predmet.

N: Postojale su samo dopunske.

Bježanje od kuće radi izlazaka

Kako su izgledali Vaši izlasci?

Z: Nitko u selu nije imao auto , pa smo išli pješke . Uglavnom smo išli u susjedna sela ili u grad. Naročito je bilo teško za Novu Godinu jer uvijek sve bude puno snijega, pa nam onda noge već budu mokre kada dođemo u ˝disko˝ gdje slavimo Novu.

N: Uglavnom smo bježali iz kuće ako smo htjeli ići van jer nam roditelji nisu baš dopuštali izlaske i zabave do ponoći. Nismo zalazili u kafiće, već smo šetali gradom(korzom). Nismo imali novca da idemo u restorane, kafiće.

D: Išli smo na šetališta kroz korzo.

1959: Three young friends walking down a street in Baden-Baden, a spa town in the Black Forest, south-west Germany. (Photo by Erich Auerbach/Getty Images)

Od čega se sastojao Vaš pribor za školu?

Z: Nije ga bilo puno. Imao sam nekoliko knjiga i  bilježnicu za matematiku, hrvatski, kemiju i fiziku. Ostalo sam negdje usput zapisivao.

N: Sastojao se od knjige, pernice i bilježnica.

D: Imao sam olovku, kemijsku olovku, jedan trokut i normalno knjige i bilježnice.

Jesu li profesori tada bili stroži?

Z: Mislim da jesu, ali su dakako izlazili u susret učenicima. Moja razrednica je stalno ispitivala moga oca zašto se ne pokušam  dalje školovati. Sama nastava je bilo stroža, profesor je bio cijenjen i izazivao je strahopoštovanje svojih učenika.

N: Jesu, ali pozitivno stroži. Bili su pravedni i izlazili su u susret nama učenicima.

D: Mislim da su profesori više bili cijenjeni nego danas, no ne nužno i stroži. I naravno izlazili su nam ponekad u susret. Drago mi je što nema više povlačenja za uši, šamara jer se silom ne postiže ništa.

Mislite li da je današnji školski sustav bolji ili lošiji? Zašto?

Z: Mislim da je bolji jer sva djeca imaju mogućnost pohađati osnovnu i srednju školu. Postoje razna pomagala pri nastavi. Više predmeta i više zanimljivijih  poput informatike. Nastava je u globalu zanimljivija.

N: Meni je bio bolji ondašnji školski sustav jer smo imali iznenadne testove gdje se vidi tko zapravo uči redovito. Ali, mislim da današnja djeca imaju puno bolji izbor školovanja i način školovanja uz tablete i razna pomagala.

D: Mislim da je lošiji. Zbog toga što su onda profesori i sama škola bili cijenjeni više nego danas,  a i đaci su više znali nego sada. Oni se sada izgube u tim svim mogućnostima da više ni sami ne znaju što je bitno i što im treba, ali ne znaju ni što ih zanima. U moje vrijeme znalo se tko je u čemu dobar i znalo se koga ćeš u razredu pitati za pomoć iz matematike, a danas su (znam po svojim unukama) svi prosječni u matematici.

Božić nekada i sada, u školi i kod kuće

Kako ste se u školi pripremali za Božić? Jesu li postojale kakve priredbe?

Z: Ma kakav Božić, haha, išli smo u školu normalno kao i svaki dan. Nije bilo nikakvih priprema niti priredbi. U školi su bile priredbe poput Dana mladosti ( Titov rođendan) kada su se nosile štafete.

N: Nismo ništa priređivali jer je tad to bilo zabranjeno. Poslije škole smo išli kući, bez ikakvih priredbi.

D: Nismo se pripremali za Božić, već za Novu godinu. Tada smo imali razne priredbe, sportska natjecanja, pravili smo sendviče, pili sokove.

old-stack-of-books-224x300

Po Vašem mišljenju, koje su razlike između današnjeg i ondašnjeg Božića?

Z: Danas je za mene Božić postao komercijalni magnet za potrošače. Raznim reklamama privlači se ljude da kupuju ono što im uopće ne treba. Nažalost , tako smo naučili i djecu da ako nije dobio poklon, za njega to nije Božić. Nije više kao nekad da se obitelji sastaju  i pričaju međusobno.

N: Onda je bilo toplije i iskrenije, svatko je u kući nešto radio. Danas je napetost oko poklona, sve se događa brzo i nema te topline u našim domovima.

D: Više smo se veselili nego sada. Sve je bilo skromnije, mi smo se veselili jednostavnim kolačima, a danas djeca nisu sretna kad dobiju poklon koji nisu zaželjela, a imaju svega u izobilju.

Kad Vam netko spomene rečenicu : “Božić – kad sam bio dijete”. Na što prvo pomislite?

Z: Prvo se sjetim slame jer smo imali običaj kod kuće da nam cijela dnevna soba bude puna slame. Sjetim se svog prvog poklona ispod smreke, smreke jer tada nismo imali jelke ili bora. Bio je to “mačak u vreći” (bomboni) i medenjaci sa slikama svetaca.

N: Pomislim na kolače, bor, slamu, orahe u slami.

D: Asocira me na kićenje bora i zajedništvo.

Leonora Barišić, 4. D