2.b i Hamlet 2005.

  • 0

2.b i Hamlet 2005.

Kako smo pripremali Hamleta (O Bože, u što se uvalismo!!!!!!)

Hamlet1

Sve je super i sve je OK kad… ne bi bilo Hamleta za lektiru! Bože, pa gdje nam je pamet bila kad smo na to pristali. Briljantna ideja prof. Ptačnik s oduševljenjem je prihvaćena u našem razredu. Ne sluteći ni najmanje kako će se to dalje razvijati.

Počinjemo

Dakle, ideja je bila da napravimo predstavu W. Shakespearea „Hamlet”. Sve je u početku bilo dobro, tečno, podijelili smo uloge, odabarali redatelja, scenariste, kostimografe… i krenuli… nizbrdo. „Ništa ne valja, gdje je Ofelija, gdje je Hamlet, ne igraj se igračkama moga brata!!!” dere se redateljica. Nema Ofelije, nema Hamleta, pola ljudi fali. Ništa nije kako treba, sr… do neba. Sastanak drugi. Sad fali ovo, nema scenarija, cure šize, dečki se igraju rata (usput, ako trebate narodne heroje, svratite u 2.b).
Sastanak treći
Neustrašivi se ratnici bude, al to sporo, spoooooro napreduje. Ajd nekak stigli do trećeg čina (alaj ti napretka). Čudno je to kako su se dečki probudili i počeli komentirati ni više, ni manje nego svoje idealne žene. „Moja će žena men sam kuhat i prat!” (sam ti sanjaj, ljenčugo; op.ur.). „A moja neće smjet ni iz kuće izać!” Hvala Bogu što su cure vrlo, vrlo snalažljive, pa su se odlučno branile komentarima: „Ma šta ti umišljaš. Imaš jako bujnu maštu. Dečko, živiš u kamenom dobu.” Ili: „Ma daj, koja će budala za tobom ić i čistit?”


Vratimo se mi Hamletu. Predstava napreduje, probe idu brže, glumci se uživljavaju… 3. 11. 2004., proba. Odjeća spremna, scenografija, pa recimo stoji (nije kompletna, al se naznake vide). 9 : 10 raaano jutro. Mjesto radnje: Gima. Početak. Prvi čin, prvi put. „Ne valja, ne valja. Niko, uživi se čovječe! Ajmo ponovno!” Prvi čin, petnaesti put. Valja. I tako mi preko sedam gora, devet brda i šest dolina stigosmo do petog čina. Vidi se, vidi da živci popuštaju. Čuje se glas redateljice: „Ajmo ljudi, pauza!” Nakon kratke stanke, krenusmo dalje. Peti čin. Ide to nama, ide. Sve prošlo u najboljem redu, s izuzetkom Tiborova bicikla. (Stradalnik neopisivog iživljavanja.) Nakon naporna tri sata uvježbavanja svi trk na kavu u Maestro. Karta se bela, čitaju novine, pije kava. Dogovor slijedi – četvrtak sedmi sat.
„Ajmo, ljudi!” Panika, sutra je dan D!

Unatoč redateljičinim napomenama da svi dođu, neki se nisu pojavili, kapu dolje za naše Davorce, koji su svaki put uredno dolazili na probe, za razliku od nekih  koji nisu čak ni znali kad trebaju doći, ko fol nije im javljeno, ali su si uredno pripisivali sve zasluge kao da su sve to sami, jadničci, napravili. Tako su neki glumili tri lika, bili zaduženi za rekvizite, kostimografiju i scenografiju… Dakle, uloge su podijeljene, kostimi spremni, mačevi i krune završene. Slijedi generalna proba.

Petak
Posljednja proba prije same konačnice. „Ajme, majko, pa šta ti izvodiš. Ajd se skuliraj, LAERT OVAMO!!!!!” „Šta, pa ja tu i ne glumim, na 3. smo činu.” Odjednom stiže glasnik. Opća napetost… Imat ćemo pravu pravcatu predstavu u pravoj dvorani. Cika, vika, dreka, slavlje. Svi pod dojmom. Svi sretni, sav se trud isplatio. (Ne brinite, sve ćete doznati na vrijeme.)
Nakon nekoliko sati… Kucnuo je i taj čas, predstava krenuti mora. Kulise spremne, gledatelji sjede i nestrpljivo iščekuju, glumci po posljednji put iščitavaju scenarij. Krećemo!

Glumci hrabro stupaju na scenu. Prizori se izmjenjuju, pogreške ne uočavaju. Gledatelji sa zadovoljstvom promatraju kako profesionalci izvode Hamleta. Sjaj budućih glumačkih nada zabljesnuo je sve prisutne. Na nekoliko sitnih anegdota svi su se slatko nasmijali. Malo je padala kruna s glave, samo je maaalo zemlje s tzv. groblja bilo rausto, ali smo sve to uredno počistili. Drago nam je što smo oduševili cijelu publiku i posebno prof. Ptačnik. Ponosni smo na svoj rad i svoje petice i svoju redateljicu koja zaslužuje Nobelovu nagradu za trud i doprinos cijeloj ekipi. I koja je zbog nas imala želučanih tegoba, za to se ispričavamo. Samo smo razočarani što nas razrednica nije došla pogledati i vidjeti kako složni i vrijedni možemo biti.

Pohvale i čestitke cijeloj ekipi: Ivanu, Martini, Sari, Igoru, Martini, Ani, Ivani, Niki, Mariji, Sandri, Silviji, Goranu, Antoniji, Georgiju, Lei, Zlatku, Nikoli, Luki, Bruni, Goranu, Dijani, Tiboru, Saneli.

Tajana Zega

veljača 2005., broj 23