U žrvnju

  • 0

U žrvnju

Hrvatsko školstvo treba hitnu reformu

placeholder-news

Sutra osim testa iz fizike koji mi se ne čini baš prevelikim problemom odgovaram šezdesetak stranica povijesti, najvjerojatnije kemiju i imam pročitati lektiru od 500 stranica. Zlobni jezici reći će da sam slušala pažljivo na nastavi, ponavljala svaki dan obrađenu lekciju, a lektire čitala ljeti, ne bih sad imala problema i ispijala četvrtu kavu za redom nakon što sam žrtvovala subotnji izlazak da bih se naspavala za današnje učenje. 

Tko to može izdržati?

Glavni politički cilj Republike Hrvatske je odreći se često nam nametnutog balkanskog epiteta i u svim vidovima političkog, društvenog  i gospodarskog života približiti se zapadnjačkim rješenjima. To će biti vrlo teško (a trebalo bi biti prošlo svršeno vrijeme kako kaže prof. Potočki) budući da naši ministri kao slijepi orgijaju u balkanskom kolu. Ne tiče me se još mirovinska reforma, telekomunikacijska također, ali katastrofalno stanje u prosvjeti koja nije učinila gotovo ništa, nikakav pomak od štreberskog, zatupljujućeg i gotovo jednoumnog programa bivše Jugoslavije itekako me se tiče budući da je 22h nedjeljom uvečer, a ja učim. Sutra pišem fiziku, prekosutra politiku, a u srijedu kemiju. U petak bih trebala učit njemački jezik, iako je to protivno školskom pravilniku o pisanju najviše tri testa tjedno, no neće biti vremena za ispravljanje jedinica jer se bliži kraj polugodišta. Sutra osim testa iz fizike koji mi se ne čini baš prevelikim problemom odgovaram šezdesetak stranica povijesti, najvjerojatnije kemiju i imam pročitati lektiru od 500 stranica. Zlobni jezici reći će da sam slušala pažljivo na nastavi, ponavljala svaki dan obrađenu lekciju, a lektire čitala ljeti, ne bih sad imala problema i ispijala četvrtu kavu za redom nakon što sam žrtvovala subotnji izlazak da bih se naspavala za današnje učenje. Nije tako,vjerujte mi! Kada ti se nakupi 10 lekcija ipak izgubiš 50% naučenih podataka otprije, a lektiru ako čitaš ljeti, do Svetog Nikole nužno zaboraviš (dokaz je Marinac Igor, ako ne vjerujete). Još je sutra relativno dobar dan, ali srijeda! Muka mi je od same pomisli na taj dan koji bi svi maturanti željeli izbrisati iz kalendara. Prvi sat odgovaram fiziku, drugi njemački, treći engleski, što dođe kao olakšanje. Četvrti filozofija, peti biologiju, a šesti pišem polugodišnji test iz kemije. Ako Bog da, sutra ću se riješiti povijesti, pa neću za utorak učiti 7 predmeta. Jel’ to normalan život osamnaestogodišnjaka? Shizofrenija se počinje ispoljavati oko 18. godine, a u Hrvatskoj je sigurno u porastu. Školski program. Ubija me sve pozitivno u mladom umu, tjera ga da mrzi školu još od malih nogu, zatupljuje, ubija kreativnost. Gdje je onda mlad i kreativan čovjek kao glavni čimbenik prestrukturiranja Hrvatske k postindustrijskom društvu? U gimnazijama ćete ih naći rijetke. Zaključak je da HRVATSKO ŠKOLSTVO TREBA HITNU REFORMU!

Kad bi mene pitali

Prosječan učenik gubi 50% vremena, koje bi trebao pametnije i kreativnije uložiti, na štrebanje činjenica koje će nužno zaboraviti za najviše pola godine. U čemu je svrha? Profesori su u zadnje vrijeme, prosvijetljeni zapadnjačkim duhom, počeli govoriti da ne traže činjenice, već uzročno-posljedično povezivanje.  Probaj tako odgovarati, a da ispustiš jedan nebitan čimbenik poput datuma ili naziva nečeg od prije 150 godina, dobit ćeš 4 jer za 5 moraš sve znati. Svaki učenik ima drugačije interese.  Prirodnjake kao što sam ja ne zanima naročito i u sitne detalje pojam sile kroz razdoblje grčke filozofije, niti tipovi vlasti. Društvenjake, naravno, ni malo ne zanima hibridizacija orbitala, matematička indukcija ili nastajanje slike kod mikroskopa. Te bi se razlike trebale poštovati i kod nas kao i na toliko hvaljenom zapadu. Svugdje je izvršena podjela na osnovne i izborne predmete, samo kod nas ima 15 obveznih i 2 izborna. Osnovni predmeti koje bi se trebalo uvesti su hrvatski jezik, matematika, strani jezik, biologija i povijest, a ostalo bi trebali biti izborni predmeti. Tako bi se maturant mogao pripremiti za željeni fakultet tijekom četiri godine školovanja, a ne samo nakon završene mature do prijemnog, a to su samo dva mjeseca tijekom kojih uči samo ono što mu treba za upis. Gotovo 50% naučenog će zaboraviti i bit će kao da to nikad nije ni učio. Žalosno je tako gubiti vrijeme. Također prije predloženo tipiziranje učenika u A, B i C kategoriju bila je vrlo dobra, ali naravno, neprihvaćena ideja. Moja korekcija je da bi se trebalo staviti samo dvije grupe; napredniji i manje napredni, da ne bi bilo uvrijeđenih. No, sve to iziskuje puno novca, vremena, kadra i bla, bla, bla – ništa od toga  u skorije vrijeme. Uvijek su me fascinirale američke serije u kojima su tematizirane njihove srednje škole. O frontalnoj, za mene totalitarističkoj nastavi (šuti, slušaj i piši dok ja govorim) nema ni govora. Sve je kompjuterizirano, rade se istraživanja, pokusi, učenici su samostalni, biraju što žele, razgovaraju, ne uče dan i noć.

Nažalost

Ovo naše školstvo je kao policijska država ili čak kao da ga je netko iz škole takvim učinio da bi ispitao fleksibilnost učeničkih i profesorskih živaca. Nisu samo učenici zabrinuti, već jednako i profesori koji su ograničeni raznim propisima poput broja ocjena u svakoj rubrici. Ne ljutite se na profesore. Oni       (najčešće) nisu ništa krivi. U ime cijele novogradiške gimnazije, a i svih gimnazija, i srednjih, i osnovnih škola u Hrvatskoj apeliram: RASTERETITE NAS!

Hvala Bogu mi smo gotovi

Draga moja djeco, danas ćemo učiti jednu vrlo važnu stvar koju svi morate znati, budući da ste vi budući hrvatski intelektualci. Naime, danas učimo koliko ženske ljevoruke djece u Burkini Faso ima krvnu grupu cc i kako se zove svih dvadeset troje djece najmnogoljudnije obitelji na Obali Slonove Bjelokosti. To je vrlo važno i to se mora znati… mora se znati. Gdje? Samo kod nas. Izgleda da smo mi bogom dana djeca i mi sve ove „jako pametne˝ stvari trebamo znati. Već dvanaest godina idem u školu i svaki dan me bombardiraju s ovakvim, pa čak i gorim glupostima, ali svaki put čujem opravdanje: „Našem školstvu pod hitno treba reforma.˝ I izgleda da je netko ovo iz ministarstva čuo i odlučio napraviti reformu, po svom ukusu. Naime, okupilo se oko 50-ak djedova koji su školu završili za vrijeme Austro-Ugarske i počeli zaustavljati reformu. Izmislili ono 107. Vrsta škola, ustvari svaki razred je jedna vrsta škole. Naime, imamo osnovnu školu, višu osnovnu, nižu srednju, srednju, višu srednju, ne znam ostale ni nabrojati. Uveli oni mnoštvo izborne nastave i te neke ocjene koje ustvari nisu ocjene. Svašta su napravili, a rezultat ćemo moći vidjeti na našoj djeci, no dok na red dođu djeca, mogu samo reći: „Hvala Bogu mi smo gotovi˝.

Koliko zarađuju Japanci

Ovaj poziv upomoć možemo čuti sve češće iz usta gimnazijalaca. On odjekuje školama, učionicama, ali čini mi se, da još uvijek nije dovoljno glasan da bi odjeknuo tamo gdje bi trebao, u Saboru.  Naša vlada želi stvoriti modernu državu, želi ući u Europsku uniju, želi imati sposobne stručnjake koje će je učiniti konkurentnom po uzoru na zapad.

Sve je divno i, dakako, poželjno, ali je nemoguće ukoliko naša država ne „preuredi“ školstvo, zdravstvo itd. Politika naše države je uvijek bila vrlo jednostavna. Negdje ćemo oduzeti, a negdje dodati. Nažalost, školstvu se, i to učenicima, neprestano dodaje. U drugom razredu imali smo šesnaest predmeta, ali to nam nije bilo dovoljno i naše ministarstvo propisalo je još jedan obvezatan predmet, poštujući naše želje (tko kaže da misle samo na sebe). Jedan predmet manje ili više, ništa važno! Zašto ne učiti latinski sve četiri godine, povećati satnicu matematike, uvesti grčki kao obvezatan predmet.  Nije mi jasno, kako itko, pa i država ima korist od toga kada je većina gimnazijalaca spremnija za ludnicu nego za fakultet. Ne mogu priznati da je preoštro rečeno, jer istina je još teža i surovija. Neprestano nam pune glave bespotrebnim podacima i informacijama, koje ne samo da nam neće trebati, već nas umaraju, i sve nam manje volje i psihičke snage ostaje za fakultet. Da Japanac zarađuje kao trideset Belgijanaca ili sto dvadeset Kenijaca, ne bi se trebalo spominjati, a kamoli tražiti da se zna. Usporedimo! Njemački gimnazijalci imaju četiri lektire i manji opseg sati nego mi, a Njemačka je razvijenija i modernija država od Hrvatske. Trebalo bi klasificirati učenike prema predmetima i njihovim mogućnostima i sposobnostima kako bi usavršili područje koje će studirati. Naravno o tome možemo samo sanjati još deset ili dvanaest godina. A onda? Tko zna. Nada zadnja ostaje.

Koliko godina toliko predmeta

Nezadovoljno se čuje iz usta trećaša gimnazijalaca diljem Lijepe Naše. Sedamnaest predmeta nametnuli nam kao obaveznu rentu seljacima u osamnaestom stoljeću. Naši dragi ministri svaki dan „zasjedaju“ u Saboru i obavezno čitajući Večernji list ili pak Globus donose odluke kako će narod živjeti u našoj pravnoj državi. Svi se jako ponosimo tim mudrim glavicama. Tako ovih dana u Ministarstvu prosvjete i športa, a i šire, zahvaljujući revnim očima i ušima novinara, dolazi vijest o rasterećenju u školskoj nastavi. Treba priznati da ideja nije loša, ali postoji problem. Iste one mudre glavice iz Sabora od kojih je ta ideja i potekla, ne znaju kako, pa onda prebacuju taj zadatak našim profesorima. „Neka si oni to misle“, kažu. A naši profesori, i ovako pretrpani poslom, sada se moraju okupljati u grupicama i stvarno sami smisliti što dalje. Čista glupost! Sada odlomiš dio gradiva,a onda ti ga puknu na prijemnim ispitima. Njima je to zanimljivo tako loptati se našim sudbinama. Nama nije! Trebali bi oni donijeti odluke o uvođenju barem još tri obvezatna predmeta ili možda da nam uvedu analitičku geometriju u matematiku. To bi tek bilo krasno! Ionako imamo puno slobodnog vremena, zašto ga ne bismo iskoristili pametno i prihvatili se grčke gramatike ili, ne daj Bože, nečeg goreg. Mi, učenici, bolje bismo osmislili sustav školovanja. U drugim zemljama učenici imaju više izbornih, a manje obvezatnih predmeta. Više se posvećuju stvarima koje su im zanimljive, a ne kao mi (ljudi šesnaestog stoljeća), učimo dosadne sudove i pojmove (logika) i još mnogo bla, bla bez potrebe. I tako mi skoro završili školovanje u gimnaziji, a rasterećenje nismo još osjetili. Tko zna gdje je zapelo?! Možda nam prijatelji na Markovom trgu spremaju novo iznenađenje! Radujemo se!

Preopterećeni sustav

Prenatrpan program. Jadna dječica!

Gospođa u krznenom kaputu u butiku:

„Moja Izabela poslušno i dobro dijete. Dođe kući iz škole tako umorna. Ništa ne može raditi koliko se izmori na nastavi. Mora malo odspavati poslijepodne, ne želim da se razboli. Profesori stvarno forsiraju. Izabela nema vremena otići s prijateljicama na kaficu. Grozno! Tako mlada,a toliko obaveza. Ah, evo je! Bubice, dušo prekrasno izgledaš u toj haljini!“  „Daj, ne budi dosadna! Moram pitati frendice koje cipele pristaju uz nju.“

Starac na štandu s jajima:

„U moje vrijeme nisu išli u školu. Ja sam bio među sretnom djecom čiji su roditelji imali dosta novca da kupe kapute, cipele, pločicu i kredu. Nastava nije dugo trajala, ali svi smo pozorno pratili što se događa. Učiteljeva riječ bila je zakon. Pod satom se moglo čuti zujanje muhe, o disciplini smo sve znali iako nismo tu riječ razumjeli.“ Unuk, povlačeći djeda za ruku: „Hajde, djede idemo na sladoled! Joj, što si spor! Brže! Moram poslije na vjeronauk!“

Profesorica matematike:

„Vaša generacija ništa ne uči, predznanje vam je nikakvo, a za trud niste čuli. Prošle generacije znale su više, učinile više. Stalno se nešto izbacuje iz programa, a ni to prilagođeno gradivo ne možete svladati. Umjesto da slušate na satu, plaćate instrukcije, nepotrebno bacate novce. Gajski, daj ušuti već jednom!“

Ivana, na školskom hodniku prije ispita iz hrvatskog:

„Zašto moram štrebati te glupe sitnice? Kao da će mi ikada trebati. Baš će me netko zaustaviti na ulici i pitati kada je izašao prvi broj Vijenca.  Profesori samo izmišljaju. Ne znaju kako je nama. Ujutro se ne stignem ni našminkati prije odlaska u školu.“

Tanja, pred televizorom:

„Opet vijesti. Mama, jesi čula ministra? Ponovno priča o prenatrpanom školskom rasporedu. Svi izmišljaju. Pa ne idemo u školu da bi se zabavljali, zar se ne očekuje od nas da učimo i proširujemo obzore, da steknemo obrazovanje? Što više, to bolje, ali pametno raspoređeno, right?“

TV novinarka (vijesti):

„Na ulicama Afganistana izbila je nova buna. Talibanske škole zatvorene su do daljnjega. Učenici se žale zbog zapadnog utjecaja na školski sustav.“ Omar Mulaadin: „…“ („U rat, uz Osamu, ne u školu!“)

Ekran računala:

Baza podataka – popunjena

Sustav – preopterećen

veljača 2002., broj 14