Prvi intervju u Zvonu s Mirom Gavranom

  • 0

Prvi intervju u Zvonu s Mirom Gavranom

Miro Gavran

4. Gavran narod.hr

Miro Gavran suvremeni je hrvatski književnik. Rođen je 1961. u Novoj Gradiški. Književni počeci vezani su uz našu gimnaziju kada je, prije 21 godinu, u školskom listu objavio jedno od svojih književnih djela – pripovijetku „Organizacija”. Liričar senzibilitetom, pripovjedač preciznošću izraza, Gavran je ipak vokacijom dramatičar. Sigurno vodeći dramatičar suvremene hrvatske književnosti. Gavran je i hit-pisac: nagrađivan, prevođen, čitan i izvođen. Pa ipak, ma koliko bio europski ili hrvatski pisac, mi ga smatramo našim. Jer je naš sugrađanin, jer smo s njim išli u ove razrede, sjedamo u ove – ”njegove” klupe i prepoznajemo se u njegovim djelima. I jer se osjećamo da se i Gavran osjeća dijelom nas samih. Jer je velik i uspješan ostao jednostavan, razumljiv i pristupačan. Iz susreta s takvim Mirom Gavranom nastao je i ovaj razgovor vođen prije izvedbe njegovog najnovijeg dramskog komada „Sve o ženama”.

Osjećate li se dobro u Novoj Gradiški? Zašto?
Osjećam se više nego dobro, jer je Gradiška za mene prostor sjećanja na ranu mladost, to je grad u kome žive moji roditelji i prijatelji iz mladosti.

Svom gradu darujete gotovo premijerne izvedbe svojih drama. Pričinja li Vam to posebno zadovoljstvo?
Volim da moje kazališne predstave dođu u Gradišku i da često, među prvima baš moji sugrađani imaju priliku vidjeti ponajbolje hrvatske glumce. Sretan sam zbog toga. Mislim da je to prirodno, kao i moje nastojanje da u većini svojih proznih tekstova Slavonija i Nova Gradiška „osvoje” bitan prostor. Bilo bi tužno kad bih zaboravio iz kojeg sam prostora krenuo u život, gdje sam se duhovno formirao.

Znate li sve o ženama?
Srećom, ne znam baš sve. Pa su mi još uvijek zanimljive i tajnovite. Ali, umišljam da dobro poznajem žene, njihov način osjećanja i razmišljanja. Stoga sam i napisao dramu koja se zove „Sve o ženama”.

Jeste li ženski pisac?
Koliko znadem, mnogo me čitaju žene, pa bi po tome mogli zaključiti da sam „ženski pisac”. A i po brojnim ženskim likovima koje sam stvorio, došlo bi do toga zaključka – podsjećam vas na svoj roman „Klara” ili na drame „Ljubavi Georgea Washingtona”, „Najduži dan Marije Terezije”, „Shakespeare i Elizabeta”…

Vaša karijera teče uzlazno. Iza sebe imate brojna književna ostvarenja, nagrade, postajete hit piscem. Vaša djela se čitaju i prevode, a još ste uvijek mladi pisac. Kako vidite svoje mjesto u hrvatskoj književnosti?
– Želja mi je u hrvatskoj književnosti pokazati da je moguće spojiti umjetničku uvjerljivost i komunikativnost. Volio bih biti smatran i zapamćen kao pisac koji se nije bojao emotivnosti, kao pisac koji je stvorio brojne uvjerljive likove i za koga se kaže: „Osvojio je čitatelje i gledatelje”.

Smarate li da su nagrade važne ili su samo dekorativne prirode?
Važne su kao promidžbeni moment. Usmjeravanje pozornosti na nagrađeno djelo. Ali im ne treba preuveličavati značenje.

Što je komercijalna književnost?
Književnost koja zaboravlja na umjetničku uvjerljivost, književnost koja nastaje s jednim ciljem – da se ostvari što veća zarada. Mislim da današnji čitatelji znadu razlučiti „komercijalnu” književnost od „istinske”, a „istinsku” od „dosadne”.

Može li se od književnosti živjeti?
Dosta teško, ako se pisac ograniči samo na hrvatsko tržište. Ja imam sreću da su mi tekstovi prevedeni na četrnaest jezika, uz to sam imao čak 43 premijere u desetak zemalja izvan Hrvatske, tako da mi uspijeva živjeti kao profesionalni pisac jednim prosječnim životom, koji me zadovoljava – polovni auto, bez vikendice, sa solidnim stanom za koji još 7 godina trebam otplaćivati kredit.

Hipotetički (a mi  u to vjerujemo) – što biste učinili s novcem od Nobelove nagrade?
Podijelio bih ga s prijateljima kojima je potrebniji nego meni.

Je li teret slave doista težak? Zašto?
Mislim da poznati pisci nemaju one probleme koje doživljavaju popularni pjevači, glumci, sportaši… Moji čitatelji su uglavnom odmjereni ljudi, koji se na odmjeren način obraćaju kad žele sa mnom uspostaviti kontakt. Ponekad je samo mali problem s novinarima u dane pred premijeru, ili kad se dobije neka nagrada – dojadi ponavljati iste stvari, a s druge strane, uvijek sam svjestan da i ti ljudi moraju zaraditi svoj kruh, i oni pomažu popularizaciji umjetnosti.

Vaši književni počeci vezani su uz našu gimnaziju. Jedno od Vaših prvih djela bila je pripovijetka „Organizacija”. Jeste li je igdje objavili?
– Za sada samo u gimnazijskom listu „Glas mladih”, prije 21 godinu, ali jednog dana učinit ću taj tekst dostupnim ljudima koji se bave proučavanjem moga rada… Početak je uvijek bitan, kad se želi sagledati sveukupno djelo jednog autora.

O Vama se stječe dojam da ste jednostavan, povučen i dobar čovjek. Jeste li takvi?
-Rekao bih da sam normalan i vrijedan čovjek, koji ne mistificira svoj posao. Mislim da nisam povučen –  u mladosti sam djelomično bio takav, ali zadnjih godina rekao bih da sam postao komunikativan i otvoren.

Ne pušite, ne jedete meso, živite gotovo asketski. Zašto?
Imam afirmativan i pozitivan odnos prema životu. Prezirem sve destruktivno i autodestruktivno, od droge do nasilja, želje za dominacijom i podčinjavanjem drugih. Mislim da su kreativnost i autodestrukcija nespojive.

Jesu li pisci potrebni ljudi? Jesu li teški svojoj okolini?
Neki jesu. Ja se povremeno družim s nekoliko posve normalnih hrvatskih pisaca. Izbjegavam društvo „teških” ljudi. Osobno, nikada nisam opterećivao svoju obitelj i prijatelje u trenutcima dok pišem.

Koja Vas životna tema okupira, a da je niste još književno obradili?
Biblijske priče me jako okupiraju. Upravo sam završio kratki roman „Judita”, a smjeram za godinu ili dvije napisati još jedan nadahnut jednom novozavjetnom epizodom.

Koje Vam je Vaše književno djelo najdraže? Zašto?
Preteško pitanje. Izbjegavam na njega odgovoriti.

Osim Mire Gavrana koji je Vaš drugi omiljeni pisac? Zašto?
Ima ih nekoliko. Od Tina Ujevića, Cesarića, Meće Selimovića do Marquesa, Camusa…

Zbog čega Mire Gavrana nema u gimnazijskim čitankama?
To pitajte sastavljače. Ali, srećom, ima me u šest udžbenika za osnovnu školu, a i na Filozofskom fakultetu na studiju književnosti moje su drame godinama bile redovna lektira studentima teatrologije.

Gdje stoji ili kamo se kreće suvremena hrvatska književnost?
Mislim da je dovoljna raznolika da u njoj svatko može pronaći „svoga” pisca, „svoj” roman i „svoju” dramu.

Pišete li Vi drame za Mladenu ili Mladena glumi uloge za Vas?
Pa, to je uzajamno, ustvari. Par puta sam specijalno za nju pisao. Mogu Vam reći o kojim se komadima radi. To su „Ljubavi Georgea Washingtona” i „Čehov je Tolstoju rekao zbogom”. Kada sam pisao ovaj tekst, nisam bio siguran da će ona igrati. U početku sam bio skloniji da igra jedna mlađa generacija, od oko trideset godina, ali Nina je smatrala, a to ćete vidjeti kad pogledate predstavu, da bi zbog ozbiljnosti i težine karaktera bilo bolje da igraju glumci te generacije. Ovaj put nisam radio za nju, ali kažem, „Ljubavi Georgea Washingtona” i ”Čehov je Tolstoju rekao zbogom” radio sam misleći na nju.

Bili ste glavni urednik časopisa za mlade. Izlazi li taj časopis još uvijek?
Plima? Izlazi on još uvijek. Ja nisam više glavni urednik. Bio sam glavni urednik samo prvih 10 brojeva, znači 3 godine sam ga uređivao, a onda sam uveo jednu od urednica, Silviju Šesto, da bude moj pomoćnik, te sam se maknuo s tog mjesta jer se jednostavno nemam vremena baviti se time. Međutim, časopis izlazi, on je jako velik, kao almanah, izgleda u biti kao književni zbornik. Izlazi dva puta godišnje, tako da se sprema 20. broj u ovih devet godina izlaženja.

‘Hrvatska 1991.’. Pišete li još uvijek poeziju?
To je bio zadnji put da sam pisao poeziju. Ne, jesam. Još sam 1992. godine napisao kratki ciklus „Staromodne pjesme”, od 4 – 5 pjesama. Mogu reći da u proteklih osam godina nisam pisao poeziju. Osim u dva slučaja kada sam pisao libreto za „Velog Jožu”, morao sam napisati čitav niz songova jer se junaci izražavaju u pjesmama i kada sam pisao dramu s pjevanjem „Zaljubljen u Crnu Kraljicu”. Napisao sam vrlo malo pjesama u životu, obično u pauzama od nekoliko godina. Proza i drama su ono čime sam se stalno bavio, a poezijom tek povremeno. Volim i onaj ciklus koji sam davno napisao u romanu ”Klara”. To su pjesme u prozi, ali sam dugo čekao da napravim takav roman u koji bih mogao staviti takve pjesme, na početku svakog poglavlja, kao najave i kao kontrapunkt, ponekad. Taj ciklus i „Hrvatska 1991.” su dva ciklusa do kojih mi je stalo.

Što biste savjetovali mladom književniku na početku karijere, kako je najbolje početi?
Mislim da je osnovna razlika između profesionalca i amatera to da profesionalac uvijek dorađuje svoje stvari, nikada ne misli da je naučio sve do kraja. Mislim da je važno da mladi pisci sve svoje ideje realiziraju, da daju svojim prijateljima, kolegama, rodbini da ih čitaju i da slušaju njihove primjedbe, jer ih to može navesti da nastoje biti sve bolji i bolji, te da čuju kako to odjekuje u ušima. Prema tome, bitno je jako puno pisati, imati kontinuitet u pisanju. Često kažem da je u umjetnosti isto kao i u sportu, ako si u formi onda ćeš lako ostvariti dobar rezultat, ali ako ti godinu dana ne vježbaš, odnosno ne pišeš, onda ćeš morati ponovo debitirati ispočetka. Morat ćeš se ponovo uvoditi u posao. Zato kažem da ljudi, ako se već žele baviti ovim poslom, moraju imati kontinuitet u radu.

Možemo li ponoviti u našim novinama pripovijetku ‘Organizacija’?
– Da. S tim da bih predložio da je ja, pošto je prošla već 21 godina, izlektoriram. Ništa drugo ne bih mijenjao.

Katarina Vuk, 3. A

veljača 2001., broj 11