Gledam, a ne vidim

  • 0

Gledam, a ne vidim

Rubrika:Zvonjelice

Udahnem. Izdahnem. Još jednom udahnem i izdahnem. Da, trebala sam se uvjeriti da je zrak nekako drugačiji, teži.

Lutam po čistini. Vidim samo mrak, odnosno ne vidim ništa. Ništa ne čujem. Jedini osjetilni organ koji u ovome trenutku mogu upotrijebiti je miris. Osjetim miris maminog skupog parfema koji joj je tata poklonio za rođendan. Lutam i dalje. Lutam. Lutam. Pronalazim se. Ne prepoznajem se. Lutam. Luuutaaaam! Mislim. Ne mogu misliti. Silim se. Odjednom netko mi viče: „Van!“ Trčim. Bježim. Nakon, meni, čitave vječnosti, stajem. Okrećem se. Ponovno ne vidim ništa, ne čujem, a ovaj put i ne osjetim ništa. Brinem se. Hladan znoj oblijeva moje tijelo. Lutam. I dalje lutam. Pronalazim se. Ne prepoznajem se. Gledam se. Vidim se. Ne vidim se. Osjetim dodir nečije hladne ruke. Stresem se. Nestajem. Tonem. Bojim se. Mrak. I dalje prevladava mrak. Lutam. Lutam. Luuutaaam! Vidim! Vidim! Vidim u daljini nekakvosvjetlo. Trčim! Trčim! Trčim! Što više trčim, čini mi se da sam sve udaljenija od svjetla, kao da trčim unazad. Razmišljam. Ne, ne mogu razmišljati. Stanem. Pokušavam se sabrati. Ne, jednostavno ne mogu, previše sam prestrašena. ŠŠŠŠŠŠ… čujem nešto. Netko mi se približava. Šutim i čekam i čekam. Tu je, tik do mene. Tihi glasić mi progovara: „Probudi se!“

Anamarija Šamal, 4. A