Intervju s arhitektom Vinkom Grgićem

  • 0

Intervju s arhitektom Vinkom Grgićem

Zanimanje arhitekt

2. Nacional Vinko Grgić

Za ovo izdanje rubrike o profesionalnoj orijentaciji izabrala sam zanimanje ARHITEKT. Kreativci su sigurno presretni jer je arhitektura, upravo, kako je i moj sugovornik rekao, „sredina između čiste umjetnosti i tehničke racionalne kreativnosti“.

U svrhu udovoljavanja mojoj i vašoj znatiželji ovaj put poslužio je šarmantni d.i.a. iliti diplomirani inženjer arhitekture Vinko Grgić. Diplomirani inženjer arhitekture, zvuči komplicirano. No kakva se osoba krije iza d.i.a.? Jesu li arhitekti propali umjetnici s velikim ravnalima kao što smo mogli čuti u jednoj epizodi  „Seinfelda“? Na ova i mnoga druga pitanja kojima sam ga „izbombardirala“ tijekom intervjua, odgovore možete naći, naravno, samo na stranicama Zvona. Da bih vam što vjernije prikazala što arhitekt zapravo radi, namolila (čitaj: nagnjavila) sam ga da nam dopusti objavljivanje jednog njegovog projekta. Dobila sam jackpot jer slika koju upravo gledate je projekt budućeg stadiona na Jarunu, a izradila ga je ekipa arhitekata, koje je član i moj sugovornik, a vodi je poznati akademik Boris Magaš.

Zašto arhitektura?

Zašto arhitektura? Malo teško pitanje, jer u fazi dok sam razmišljao o upisu na arhitekturu nisam, u principu, imao pravog uvida u problematiku strukture. Prije svega osnovni motiv za odabir struke je njena kreativnost i sloboda izražavanja. Mislim da nisam pogriješio jer i danas moj stav proizlazi iz činjenice da je arhitektura zanimanje koje se bazično zasniva na kreativnosti, ali jednoj racionalnoj kreativnosti jer je usko vezana uz inženjersku struku. Mislim da je možemo smjestiti negdje u sredinu između čiste umjetnosti i tehničke nauke. Arhitekt svoju inspiraciju za projekt traži na istim mjestima kao što traže slikari, kipari, muzičari… Razlika je samo u tome što svoju ideju arhitekt mora podrediti elementarnoj problematici izvedbe. Osnovno sredstvo izražavanja jednog slikara je boja s kojom može izraziti bezbroj nijansi, bezbroj tonova, bezbroj intenziteta linija, dok je osnovni element arhitekture obična opeka, opeka koja je dimenzionalno egzaktna, koja je svugdje u svijetu jednaka i koja ima izvanvremensku dimenziju jer je i prije tisuću godina bila ista, kao i danas. Mislim da tu priča završava.

Reci mi nešto o uvjetima upisa i samom fakultetu?

Mislim da su i danas uvjeti upisa na Arhitektonski fakultet isti kao i prije 8-9 godina. Prijemni ispit se sastoji od triju područja: matematike, opće kulture (s naglaskom na povijesti umjetnosti) i ispita iz percepcije prostora, odnosno crtanja. Mislim da sada mogu donijeti objektivan sud o fakultetu koji se zasniva na činjenici da arhitektura nije teška, ali je užasno naporna. Ispiti su relativno lagani jer za spremanje dovoljno teškog ispita potrebno je izdvojiti desetak dana. Ali da bi se napravio dobar projekt sportskog centra, škole, stambenjaka… potrebno je izdvojiti znatno više vremena. Za primjer mogu navesti iskustvo drugih fakulteta: sestra koja je studirala medicinu provodila je dosta vremena za učenje, za pripremanje ispita, dok sam ja isto toliko vremena provodio crtajući projekte. Stvar je u tome što je ona morala imati idealne uvjete za rad za razliku od mojih uvjeta koji su podrazumijevali stalno uključen MTV, radio, kazetofon, čak i prisutnost i komunikacija s drugim ljudima nije bila nimalo problematična, čak štoviše, pomogla je.

Kada si konačno diplomirao i počeo raditi, jesi li imao osjećaj da su ti se ostvarili svi snovi ili je stvarnost ipak drugačija?

Snovi? Stvarnost? Uvijek je pitanje kako živjeti u stvarnosti, a doticati snove. Čovjek naravno živi u stvarnom okruženju, ali ponekad postoje trenutci kad napraviš dobru stvar, kada dimenzija stvaranja postane vječna i kad se dotakne taj djelić sna.

Iako mlad, vrlo si uspješan. Postoji li neka čarobna formula za uspjeh koju bi mogao podijeliti s našim čitateljima?

Uspješnost je relativna vrijednost. Čas si gore, čas si dolje. Pogotovo u ovoj struci jer svaki dobar projekt čovjeka može dići dovoljno visoko, a isto tako prvi kiks ga može baciti još niže. Kontinuitet kvalitete može se postići jedino stalnim radom, a to je i odgovor na čarobnu formulu uspješnosti.

Napretkom informatike sigurno je došlo do promjene u načinu rada arhitekata. Reci nam nešto o primjeni kompjutora u arhitekturi i koliko je takav način rada zastupljen u Hrvatskoj?

O tome bi se stvarno moglo ispričati dosta stvari. Ono što bih izdvojio od svega je moja rana uključenost u nova zbivanja. Spletom sretnih okolnosti, uz nekolicinu mojih prijatelja, bio sam jedan od prvih koji su probijali led primjenjujući nove tehnologije i nova kompjutorska dostignuća u struci. To sada može izgledati sasvim normalno, ali bilo je dosta problema. Ljudima je potrebno promijeniti mišljenje. I to ne samo fizički (da mu oduzmeš tuš i pero i zamijeniš ga ekranom i mišem), nego i promjene u “glavi”. Čovjek je morao promijeniti stav i morao se prilagoditi novom načinu razmišljanja. Bazični proces stvaranja ideje je isti i sada, kao i prije 5 ili 500 godina. Ali nova tehnologija sve to olakšava. Bilo je dosta nerazumijevanja i kod vrhunskih arhitekata i profesora koji su nam čak vraćali projekte jer ga je kompjutor nacrtao. Smiješno, ali istinito. No danas je stvar potpuno drugačija. Ni jedan ozbiljan projekt više se ne radi bez kompjutora.

Komunikacija s drugim kolegama, kako iz vlastite struke, tako i iz bliskih struka, pa čak i s investitorima odvija se preko mreže, odnosno interneta, e-maila i slično. Danas čovjek može živjeti u Zagrebu, a raditi projekt u New Yorku s kolegom iz Tokija jer su mu dostupne sve informacije, kao i onome koji je tamo, na mjestu zbivanja.

Tvoja mladost sigurno mijenja odnos tvojih klijenata prema tebi ili se možda varam.

Definitivno! Već sam se navikao na situacije koje su obično isprva komične. Poslove u principu dobivam na osnovu pozitivnih preporuka. Obično me investitor nazove i izrazi želju da se upoznamo. Nakon toga slijedi susret koji obično počinje s izjavom: “A, Vi ste arhitekt?” Ja stvarno ne znam kako zamišljaju arhitekta, ali na moju pojavu se definitivno iznenade. Na svu sreću iznenađenje je obično kratkotrajno, do prvog razgovora i uvida u mapu radova, koja je postala neizostavan dio moje opreme.

Moraš li se pri radu strogo držati želja klijenata ili imaš određenu slobodu?

Najveća stvar je imati maksimalne ovlasti i odriješene ruke. Međutim ne postoje na svijetu dva ista investitora s identičnim željama. Uvijek se moram prilagođavati novoj situaciji. U principu čovjek mora poštivati želje investitora, ali na način da ih prilagodi zakonitostima struke i pravilno ih usmjerava dajući im kvalitetne prijedloge. Do sada sam imao veliku sreću jer su investitori imali razumijevanja za moje prijedloge i obično se posao završavao s obostranim zadovoljstvom. Korektnoj suradnji uvelike doprinosi mogućnost da se svakom investitoru unaprijed prikaže izgled buduće građevine kompjuterskim simulacijama. Odnosno, možemo se prošetati oko kuće, možemo ući u kuću, odrediti boje pročelja, materijale, navesti probleme i riješiti ih, naravno prije početka same gradnje.

Koliko je vremena potrebno za zgotovljavanje jednog projekta i što je sve potrebno?

Naravno da vrijeme visi o vrsti projekta, ali ako ćemo uzeti za primjer obiteljsku kuću, onda se period od postavljanja projektnog zadatka do njegovog zgotovljenja mjeri u mjesecima. Osim samog arhitekta koji projektira objekt, vrlo je bitno navesti da on nije sam i da se projektna dokumentacija sastoji od još nekoliko vrsta projekata; diplomirani inženjer građevinarstva radi projekt konstrukcije, diplomirani inženjer elektrotehnike radi projekt elektrike, diplomirani inženjer strojarstva radi projekt instalacija i diplomirani inženjer geodezije definira točnu situaciju i ucrtava je u katastarsku česticu.

Kako si se osjećao kad je tvoj prvi projekt bio sagrađen?

Zbunjeno i čudno. Odmah su mi se počele vraćati slike projektiranja, vraćala mi se ona linija zida s kojom sam se borio do pet ujutro i tek tada odlučio da u toj formi može izgledati sasvim dobro, kao što sam se sada uvjerio. Odmah za njom su uslijedile i sve ostale, jedna za drugom i tako do kraja, tek tada čovjek postane svjestan jedne činjenice, činjenice stvaranja. To je ono što vrijedi, što te drži i što izaziva pozitivnu kemiju u tebi.

Možeš li izdvojiti jednu anegdotu vezanu uz rad ili studiranje?

Uvijek mi je zabavan prvi kontakt i njegova početna zbunjenost koja se odražava na različite načine, ovisno o tipu ljudi. Što se tiče studiranja, čovjek stvarno doživi pregršt interesantnih trenutaka. Jedan od njih se obično odvijao tokom zadnjih dana semestra, kod predaje programa. Obično su to dani kad se ne spava po nekoliko dana i nerijetko se događalo da čovjek zbog iscrpljenosti zadrijema i zaspe pred kancelarijom mentora. Možete li zamisliti kakav je osjećaj kad vas profesor probudi?

Kako provodiš svoje slobodno vrijeme?

Slobodno vrijeme provodim slobodno. Ha! Ha! Ha! Šalim se. Naravno da ga želim provesti što ugodnije. Kroz izlaske, druženja, provode, putovanja i slično. Ovisno o situaciji, odnosno što mi tog trenutka odgovara.

I za kraj, što želiš poručiti mladim ljudima koji su pred ovom važnom odlukom?

Kada se treba poručiti nešto veliko, obično se očekuju velike riječi. Međutim, mislim da je to moguće reći i običnim riječima, izabrati i raditi ono što voliš i što te čini sretnim i naravno, sačuvati sebe u svim promjenama.

Katarina Vuk

veljača 2000., broj 8