Intervju sa slikarom Tomislavom Petranovićem Rvatom

  • 0

Intervju sa slikarom Tomislavom Petranovićem Rvatom

Ako netko nema darovitosti, badava mu sve moguće škole

1.petranovic

Ove školske godine odlučili smo početi s izdavanjem školskog lista. U našoj bi se gimnaziji često javile ideje o đačkim novinama odnosno časopisima, poneke su bile i realizirane, no sve se brzo gasilo nakon dva-tri broja.

Htjeli bismo da naš list bude doprinos novinstvu mladih i da, ako budu povoljne novčane prilike, nastavi izlaziti i pisati o životu i dostignućima đaka (i profesora) u odgojno-obrazovnom radu.

Znajući ponešto o Vašim dostignućima u slikarskoj umjetnosti, molimo Vas da, kao naš sugrađanin i bivši učenik novogradiške gimnazije, odgovorite na nekoliko pitanja. Tako ćemo Vas još bolje upoznati, a možda će netko od nas poželjeti da se posveti likovnom radu i životu za umjetnost.

Recite nam nešto o svom djetinjstvu, školovanju u pučkoj školi, igrama, roditeljima, prvim iskustvima.

Djetinjstvo sam proveo tijekom Drugog svjetskog rata uz željezničku prugu na Bedemu. To je bilo tužno i teško ratno vrijeme, puno strahota koje su se, nažalost, ponovile i u vašem djetinjstvu i mladosti.

Vi ste bili učenik naše gimnazije. Ispričajte nam nešto o tadašnjem školovanju mladih. Jesu li postojali organizirani oblici bavljenja umjetnošću? Kada ste i kako osjetili prvi poticaj da se okušate kao slikar? Kolika je u tome bila uloga Vaših profesora?

Mi smo se družili, međusobno osjećajući neke sklonosti naspram umjetnosti, zajedno smo se bavili raznim aktivnostima – poezijom, glumom, slikarstvom. Bilo je to vrijeme pedesetih godina. Osobno sam se bavio svime i svačime, od glume, poezije, scenografije, do crtanja i slikanja.

Profesori su imali velik utjecaj na nas, no neki su slijegali ramenima, ne razumijevajući previše mladost.

Ako netko nema darovitosti, badava mu sve moguće škole!

Kada ste imali prvu samostalnu izložbu?

Prvu samostalnu izložbu imao sam, ne sjećam se točno, ali negdje u završnom razredu gimnazije, i to izložbu karikatura. Poslije su me zbog devijantnog ponašanja (zbog nekih karikatura) izbacili iz gimnazije.

1. petranovic2

Gdje ste izlagali? Možete li izdvojiti posjet nekom gradu ili zemlji koji vam je ostao u posebnu sjećanju?

Odonda su prohujali mnogi vihori i vrijeme. Ja sam 1973. “napustio” posao likovnog pedagoga jer su me za vrijeme “matice” ili hrvatskog proljeća izbacili s posla kao “vrlo opasnog nacionalista”; učinili su za mene jedno izuzetno dobro djelo jer sam postao profesionalni slikar. Od tada izlažem skoro po cijelom svijetu, bilo je nekoliko vrlo lijepih izložbi, npr. u Rimu, Parizu, New Yorku… Najljepše uspomene imam iz Rima. Moje tri slike nalaze se u Vatikanskom muzeju.

Gdje i kako pronalazite motive (ili oni pronalaze Vas) od kojih sačinjavate svoj likovni svijet? Koliko su oni iz stvarnog života, a koliko iz prostora Vaše imaginacije?

Moje slikarstvo je čisti “proizvod” moje imaginacije.

Kojom se slikarskom tehnikom služite?

Slikam najviše uljem na platnu, akvarelom i puno se bavim crtežom.

 

Jesu li, možda, na Vaš likovni izraz i nesvjesno utjecali drugi slikari svojom poetikom? Što mislite o originalnosti u umjetnosti?

Mislim da nisam pao pod utjecaj bilo kojeg slikara. Imam svoj vlastiti slikarski rukopis.

Sudjelovali ste i u nizu slikarskih kolonija. Kako rad u društvu drugih slikara i, općenito, ovakav način stvaranja, djeluje na Vašu motivaciju?

Likovne kolonije imaju često humanitarni ili promidžbeni značaj. To je više druženje među likovnim stvaraocima.

Koja vam je likovna kritika Vašeg djela najdraža?

Bilo je puno kritika i napisa u velikim svjetskim novinama (New York Art´s Journal) i našim časopisima i novinama.

Teško je reći koja je meni najbolja. Sve su one bile dobre.

Koliko, po Vama, na razvoj i uspjeh likovnog umjetnika utječe škola, ono što se nauči, a koliko prirodna nadarenost, talenat?

Ne vjerujem puno u školovanje slikarstva. Ako netko nema darovitost, badava mu sve moguće škole.

Izabirete li za slikanje, možda, poseban trenutak, doba dana, naročit prostor?

Za slikanje je svaki trenutak, sve ovisi o tome ima li ili nema nadahnuća. Ono mora biti u pravom slikaru uvijek prisutno. Naročit prostor je moj radni prostor, cijeli dan…

Često se govori o povezanosti glazbe i slikarstva. Može li Vas glazba potaknuti na slikanje?

Ja sam napravio dosta slika nadahnutim glazbom. Tri slike su posvećene Mozartu, jedna Milki Trnini. Glazba je uvijek prisutna pri mom radu… Bach, Vivaldi…

Primili ste mnogobrojna priznanja u području slikarstva. Koje je razdoblje Vašeg stvaralaštva bilo najplodonosnije po djelima, priznanjima?

Priznanja sama po sebi su dobra, no raditi i dokazivati se mora neprestano. Mislim da je ovaj trenutak, sada, moj najbolji trenutak.

Jeste li mogli stvarati za vrijeme nedavnog rata? Šute li zaista muze dok govore topovi?

Za vrijeme ovog suludog rata napravio sam tri samostalne izložbe u Zagrebu u Galeriji suvremene umjetnosti, u Galeriji primitivne umjetnosti i Galeriji “M. Virius”. Najdraža mi je mapa od 17 listova pod naslovom “Golgota Croatica”.

Koja Vam je slika posebno draga?

Sve su mi slike jednako prirasle srcu.

I na kraju, što biste preporučili nama mladima? Je li blizu vrijeme sumraka poezije, umjetnosti, ljepote?

Ne bih se usudio dijeliti savjete, jer nema recepata, postoji život. Doduše, neke trajne vrijednosti u koje smo vjerovali mi, danas su na kušnji.

Da, usuđujem se reći da se bojim sve više nadolazećih vremena koja su, bar to sada izgleda, mračna. Bojim se da dolazi vrijeme kaosa, rasapa onoga što su stvarale generacije. Je li to pesimizam nas starijih? Možda imam krivo.

Daj Bože!

Zahvaljujemo Vam na suradnji za naš list, na zanimljivim i korisnim odgovorima.

Olivera BATULA, 3. A  i Ivica URBAN, 3. A

siječanj 1995., broj 1