Govor 4. C na svečanosti podjele svjedodžbi

  • 0

Govor 4. C na svečanosti podjele svjedodžbi

Bili smo hrabri, složni i voljeli smo se

4. c 3

U ime cijelog 4.c razreda želim pozdraviti sve prisutne. Sve ljude koji su kroz krv i znoj krojili naše sudbine i doveli nas do ove dvorane u kojoj danas stojimo ili sjedimo, kako tko. Naše zajedničko putovanje počeli smo u dvorani,  u dvorani ga i završavamo. Kao da je jučer bilo kada smo se isto ovako, u pratnji roditelja, okupili u vjeronaučnoj dvorani pokraj gimnazije. Kada smo sa žarom u očima, sa znojnim dlanovima i znojnim čelima i sa dobrom dozom straha od nepoznatog čekali trenutak kada ćemo i službeno započeti put srednjoškolskog obrazovanja. Put koji nije bio lagan, put pun trnja i kamenja, put koji je više išao okolo naokolo nego ravno.

Sada na kraju tog puta sjedimo opet u jednoj dvorani i opet nam je vruće. Sjedimo tu u odijelima i haljinama zbog kojih su cure tjednima živjele na kivijima i bananama i raznom egzotičnom voću za koje mi muški nismo znali kako se pravilno jede, a kamoli kako se zove.

Što se tiče nas, 4.c razreda, bili smo dobri. Ma, bili smo i više od dobroga. Bili smo hrabri, složni i voljeli smo se. I sad se volimo. U četiri godine s nastave smo kao razred pobjegli samo jednom. Bio je najobičniji dan, najobičniji sat engleskog. Profesorica nije pitala, nismo pisali test, ali mi smo pobjegli na stadion gledati utakmicu Posavca i Sloge jer su kolege iz razreda igrali i za jednu i za drugu stranu. Sloga dobila.

Kome se zahvaliti što smo dogurali ovako daleko? Od roditelja, profesora, ravnateljice, pedagoginje, pa do tajništva, računovodstva, čistačica i domara. I naravno, najveće hvala našoj najdražoj razrednici. Hvala joj što nas je trpjela sve ove godine. Hvala što je bila dobra prema nama i kada mi nismo bili dobri prema njoj. Hvala za svaki živac koji je izgubila s nama. Hvala joj što nas je gurala, što nas je poticala i što nam je pomagala bezuvjetno. Razrednice, pamtit ćemo vas dok budemo mogli, dok ne budemo stari i senilni. Razrednice, hvala vam.

Ali nije bila ona jedina. Tu su i svi ostali profesori i profesorice koji su muku mučili s nama. Pa da i njih spomenemo.

Profesorica Artuković za maturu iz biologije nas je spremala,
dosta je niska pa je za projektor i platno uvijek pomoć trebala.

Profesora Bedeničića dvije godine smo podnosili,
za dvojke smo mu i pite nosili.

Profesorici Eržić ništa od geografije draže nije,
kad priča o sektorima djelatnosti Južne Amerike slatko se smije.

Profesorica Hausnet-Lasović daljinski od projektora uvijek je sa sobom nosila,
ali nikada nije radio pa ga nije podnosila.

Profesorica Ivanišević Branka sve o svima je znala,
za dobar trač i ruku bi svoju dala.

Ma nikakve bajke i mirne uspavanke nas uspavati ne mogu
kao što nas profesorica Zrinka s pričama o filozofima obori s nogu.

Čak tri profesorice glazbeni nam predavale,
svojim skladbama živote nam zagorčavale.

U ime Oca i Sina i svetoga Duha,
profesor Pero za kršćansku glazbu je imao sluha.

Profesorica Koški u bilo kakvom stanju
po pitanju povijesti prednjači u znanju.

Nakratko je i profesorica Suzana bila došla,
ali brzo je dalje ošla.

Nema zadatka kojeg profesorica Kušenić nije znala,
nema ni planine na koju nije stala.

Što se tiče fizike i profesora Zlatka,
on je bio poveznica između rocka i narodnjaka.

Profesorica Šimić na sat je uvijek s termosicom dolazila,
o politici i jakim brendovima rado govorila.

Kod profesorice Milinović o povijesti računala naučili smo malo,
kako bi u program što više sati o Wordu stalo.

Čak četiri profesorice hrvatski su nas učile,
po četiri sata tjedno se jadne s nama mučile.

Osim hrvatskog, profesorica Đuričić se s nama i na likovnom patila,
da se utišamo i vragu bi dušu svoju podarila.

Sa štopericom u ruci i zviždaljkom oko vrata
profesor Šop nestrpljivo je čekao kraj sata.

Kod profesorice Mande preko vijača se skakalo,
nerijetko se od skakanja i plakalo.

Profesor Vucić po ploči nikada nije pisao,
o čaju i kavi puno je pričao.

Profesor Vekić kratko se s nama družio,
svima nam je priliku za veću ocjenu pružio.

Kapelan Roko zabavu je volio,
svakog se dana na misi za nas molio.

Pedagoginja iz svog ureda na hodnik gleda,
razgovor s njom uvijek dobro sjeda.

Ravnateljica nam uvijek na izlazu maše,
tišina u školi njoj baš paše.

Kaže se da slika govori više od tisuću riječi… Nije to baš tako. Tlaka nam bude kad u testu iz likovnog treba 100 riječi složiti pa kreneš pisat o nekoj crkvi ili takvoj nekakvoj građevini, a završiš na travi oko crkve i pišeš kako bi ju trebalo češće zalijevati. Ali pošto se tako kaže, da tu sad ne čitamo romane, složili smo malu kompilaciju slika, ili još bolje uspomena koje smo kroz ove četiri godine prikupili.

4. c 2