Govor 4. A na svečanosti podjele svjedodžbi

  • 0

Govor 4. A na svečanosti podjele svjedodžbi

Razredna simbioza različitosti

4. A 5

2014. godine započela je naša razredna simbioza, i to takva simbioza u kojoj je svatko od nas na svoj vlastiti način doprinosio razrednoj zajednici, sukladno s njegovim kvalitetama i mogućnostima, a sve s ciljem da svi uspješno doživimo i ovaj blaženi dan kad je, fala bogu, došao kraj cijelog putovanja. Nikad nam nije bilo dosadno, a to ću vam i danas dokazati.

Tog divnog predjesenskog dana 2014. kroz gimnazijska vrata prošlo je 30 učenika 4.a, od čega nas je sad ostalo samo 19 (ali nek’ se nove generacije ne brinu, nije tak’ strašno, iskreno velim). Dočekala nas je naša tadašnja razrednica, profesorica Ptačnik, koja je već na početku postavila stroga i jasna pravila – neće ti se sat opravdat’ ni da te putem zaustavi invazija izvanzemaljaca i nemoj ni probat’ ikad išta slagat jer ona zna i vidi sve prije nego što ti to i napraviš i Veliki je brat mačji kašalj za nju jer su njezine oči i na leđima. Prvi dvojac koji je saznao za profesoričinu dosljednost bili su Likso i Prsta, bez obzira na to što su već drugi put u prvom razredu i da su do tada mogli naučit’ da s Ptačom nema zezancije.
U drugom ju je razredu zamijenila nešto blaža (ali, ne previše, nemojmo krivo tumačiti) profesorica Pečnjak za koju se uvijek mislilo da nam je razredna kolegica, a ne profesorica. Pogledajte ju još jednom – ima li ona više od sedamnaest, molim vas?
Obje su razrednice imale svoje mudrolije, ali uvijek nas je zbunjivala jedna zajednička: Ptača bi rekla: „Dečki, čuvajte cure“, a Pečnjak: „Cure, čuvajte dečke!“
Dragi moji, tko tu koga na kraju čuva?
Kao što sam rekao, nekoć nas je bilo trideset, pa bi bilo lijepo da se prisjetimo i nekih od jedanaestorice koji su krenuli nekim drugim vodama.
Oduvijek smo bili rekorderi (štaš, kad smo taki genijalni), pa je tako i naš Boksač razbio rekord najvećeg broja zaključenih komada u povijesti gimnazije – dvanaest kolaca. Neka, smijte se, smij’o se i on uvijek, ponosan na trag koji je ostavio za sobom.
Kod nas su se uvijek krili i vješti diplomati i snalažljivci, a jedan od njih svakako je bio i Dabić. Kad god je trebalo nešto sredit’, on je znao gdje i kako. Što se točno trebalo sređivat’? To ćemo zadržat za sebe.
Sjećamo se i ekskurzije u prvom razredu kad su se vragolanka Kika i Prsta igrali skrivača s Ptačom, a da ona to nije ni znala. Bježe oni od nje, blago pripiti, skrivaju se po podu, nestaju u grmlju, a ona njih uopće ne traži.
Marija se jednom prilikom s tjelesnog pokušala izvući s „imala sam paralizu sna“, a prof. Vincetić ju je bljedooko priupitala: „Da pišem pošteda?“. Ivana je bila poet našeg razreda, a Anjoška the coolest lady ever. Bili su tu i Miki, Paula, Kaća, Matija koji su zauvijek pamćeni.

A zauvijek je pamćen i naš Prsta, kojeg nikada nećemo zaboraviti. A kao što već rekoh, svatko je od nas nečim omogućio opstanak razreda do samog kraja:
Za Ećima je dovoljno reći da je košulja razreda, uvijek sređen i oku ugodan. Pa mu je, eto, glavna funkcija bila biti uglađen i fin, pravi mamin sin.

Radman je svakako razredni ekonom, jedini koji je s osmijehom na licu prihvaćao sve blagajničke dužnosti i novce poslije po okučanskim kafanama trošio. Šalim se, naravno (ili ne?).
Dakić nas je uveo u ideju nošenja svoje hrane u školu, ali za razliku od njega, nitko nikad nije donio pola kile posnog sira i cijelog ga smazao pod odmorom.
Nicoll se nije moglo (a bome i ne može) ušutkati – ono što misli, ona će i reć’, nema tu trta-mrta ili mile-lale. Po britkom je jeziku pamte i Zagrepčani u debatama u kojim je sudjelovala.
Plavac, vrhunski poznavalac sveg mogućeg svjetskog kamenja, i Szabo, nikad ušutkani filozof (brate mili što ga može mljet’ ni o čemu) zapravo su razred posjećivali turistički, s obzirom na natjecanja na koja su malo-malo odlazili. Ali neka, ponosni smo.
Normalno da smo nerijetko bili nespremni i lijeni, ali za to se pobrinula Matea s ispisanim šalabahterima A4 formata. Ali i to je prolazilo, dobri smo tehničari, šta drugo da vam velim.
Maša, najveća diva razreda, zajedno s matematičko-logičkim ekspertom Magdalenom u autobus su tijekom maturalca dovele nepoznatog mužjaka – ali ne čovjeka mužjaka, već pink flaminga kojeg su našle na ljoretovskoj plaži i takvog ga usamljenog odlučile ponijeti sa sobom.
Koliko smo se puta naslušali profesora da vele: „Ne isplati vam se prepisivati“, a gle Tina, prepiše od mene esej i dobije 4, a ja 3. Govorimo o pravednosti života…
Realno, nitko od nas nije mogao biti gladan pokraj najveće kuharice gimnazije – Amalije, koja je na satu informatike umjesto kopiranja bilo kojeg recepta s interneta u Word dokument, pisala svoj vlastiti recept iz glave. Ona je odgovorna za sve trbuščiće koji vire iz naših košulja i haljina.
Leo je tu ako ti treba bilo kakva povijesna informacija, čovjek istudirao Hitlera i njegove kompanjone, zna koliko je koji noću sati spavao.
Gita i Rina, poznavateljice svih najnovijih modnih trendova, u stanju izdati knjigu naziva „Kako uslikati najbolji selfie“, u vrućim su se ljetnim danima znale rashladiti vodom drito na kožu, izazivajući pomamu svih gladnih očiju (ako znate o čemu govorim).
Đuka i Jakiša više su vremena proveli raspravljajući o utakmicama i nogometnim taktikama nego prateći nastavu.
Najnovija bica ubica razreda naš je dragi Rossi, koji se s nama družio samo ove godine, ali uklopio se kao da se družimo šest.
A di su Likso i Nirol? Eno ih, spavaju u zadnjoj klupi iščekujući zvono da im prekine snove.

Svatko svoj, ali svatko i lud na svoj način. Četiri pune godine – pa ljudi moji, trebalo je to izdržati. Ali mi to jesmo napravili – uspješno smo dočekali kraj mukotrpnog iskustva, spremni za nove pobjede i budući život.

4. A 6