Treba pogledati problemima u oči

  • 0

Treba pogledati problemima u oči

Rubrika:Zvonjelice

Zašto smo samo robovi tradicije zvane „kalup“

Unexpected-Resource-for-Client-Effectiveness-Tips

Suočavanje od kojega svi bježimo

Nedavno smo, na satu etike, dobili zadatak povezati smisao života s graničnim situacijama – situacijama u kojima čovjekova egzistencija iskušava vlastitu bezuvjetnost, koristeći se teorijom Karla Jaspersa. Na satu smo imali kratku raspravu o tome pa sam kod kuće odlučio dodatno razmisliti o zadatku.

Problemi postojanja i opstanka čovjeka su neizbježne stvari s kojima se stalno susrećemo, a niti jedna osoba nije jednaka, stoga svatko ima načine na koje rješava probleme ili ih, sukladno sa svojim moćima, mijenja. Na satu smo spomenuli četiri načina suočavanja:

  1. Bijeg i zaborav
  2. Zamagljivanje istine
  3. Očaj
  4. Suočavanje/promjena

Iskreno, mislim da svi najčešće biramo izlaze pod brojevima od 1 – 3 jer nam je najlakše bježati od problema, što u konačnici oslikava naš život na jednostavan način: borba, krivnja, patnja, smrt.

I tu dolazi do poveznice između smisla života i graničnih situacija.

Treba biti hrabar i otkriti smisao

Kad se problem (zamislit ćemo da se radi o problemu koji vodi do ostvarenja naše želje) javi, kratko se borimo s njim, tražimo rješenja i izlaze, ali ponekad ih ne možemo naći. Ne zato što ih nema, nego možda zato što ih ne želimo vidjeti. Naravno, postoji jednokratno opravdanje… Možda ne smatramo da će se nešto promijeniti ako i dalje nastavimo kopati i tražiti rješenja. Istina, možda se ništa neće promijeniti u tom trenutku, ali ne možemo vidjeti što će biti za tjedan dana ili za neko duže vrijeme. Ali mi smo se već pomirili s trenutnim stanjem. I onda bježimo i zaboravljamo što smo toliko htjeli ranije. Tada počinjemo „živjeti u oblacima“ i pred drugima, dobro ili manje dobro, glumiti da se ništa nije dogodilo i da je sve u najboljem redu. No, kad smo sami, između svojih četiriju zidova, osjećamo krivnju i ponovno u daljini naziremo ranije spomenut „možda“ kao trag nečemu boljem, nažalost, u daljini iza nas, a ne ispred.

Tada se ispunimo beznađem i taj nedostatak nade nas dovodi do očaja i depresije. Neko vrijeme trpimo takve osjećaje, a onda se ponovno sjetimo da bismo ipak mogli promijeniti nešto, uhvatiti se za stare „niti“ koje još uvijek nisu nestale iako su iza nas. Ali prekasno, jer te „niti“ nisu dovoljno čvrste da, sada, nakon toliko prilika i ponuđenih izlaza, daju isti efekt kao onaj davno izgubljeni, kad nismo imali dovoljno hrabrosti reći sami sebi: „Mogu!“ I naš se put kroz labirint nastavlja… Onda se pojavi „minotaur“ – patnja i stalno nas proganja. Cijeli život patimo za nečim što nismo riješili onda, kada je to bilo ono najbitnije, ali lakše je biti guska u magli. Kako bismo se osjećali bolje, osjećamo neku vrstu zavisti prema drugima smatrajući da se nisu susretali sa sličnim situacijama i da su sve dobili na pladnju. Naravno, nije tako. Drugi su jednostavno znali iskoristiti moć promjena na pravi način, dok osoba koja to nije znala osjeća patnju cijeli život za izgubljenim prilikama i može samo sanjariti. To sanjarenje traje godinama i odgovor na pitanje o smislu života je – tu ga nema. Ne zato što ga nije moglo biti nego zato što nije bilo dovoljno hrabrosti i truda uloženo u smisao.

Ograničenost nas uvaljuje u kalup

Smatram da uvijek na teži način shvaćamo da samo trebamo preskočiti prva tri koraka suočavanja i čvrsto se uhvatiti za četvrti, a ne učiti na vlastitim greškama. Najbolje bi bilo da svi oni koji dolaze uče iz grešaka koje radimo mi, koji trenutno pišemo povijest, ali to je nažalost nemoguće.

Svatko je barem jednom napravio grešku samo zbog jednog cilja – opstanka, u bilo kojem smislu. Ali ne bi trebale postojati granice… Ograničenost nas tjera da činimo ono što zapravo ne želimo i uvaljuje nas u kalup, kojemu se rijetki odupiru, samo zato što se bojimo biti različiti.

Zašto onda ništa ne poduzimamo kada vidimo da možemo biti različiti, nego prihvaćamo biti proizvod kalupa s identičnim proizvodom – greškom?

Goran Terzić, 1. A