Živio vječni rat

  • 0

Živio vječni rat

Rubrika:Zvonjelice

U nastavku pročitajte kratku priču Sare Ćepić nagrađenu na Natječaju za najbolju kratku priču Gimnazije Nova Gradiška u sklopu Mjeseca hrvatske knjige 2018.

Zima je. Hladan vjetar huji šumom noseći lišće prekriveno mrazom. Između snježnih borova fijuk vjetra gubi se u zavijanju čagljeva. Nad padinom se nadvila gusta magla koja mu još više zaklanja pogled. Dugim prstima privija se uz vlažnu zemlju, pognut, kao da se od nekoga skriva. Izraz mu je napet, oči nepomično uprte u određenu točku. Diše plitko. Upre pogled u daljinu – ništa. Uzdiže se gotovo nesigurno. Najednom mu se oči u panici stanu širiti, stane ih trljati rukama valjda nastojeći uvjeriti se da ne sanja. I vrisak bi mu se oteo iz grudi da je mogao.

Kroz maglu se probijao duh stvarajući užasan prizor. Ne dotičući zemlje, s predmetom u rukama,  približio se plijenu. Ovaj, prepoznavši mu lice, stane moliti za milost. U smrtnom užasu prepoznao je lice onoga kojega je prije dvadeset  godina bio ubio iz vlastite koristi. Sada je na tom licu prepoznao pakosno zadovoljstvo i podrugljiv podsmijeh. Duh se osvrne, pomičući se natrag kao da se namjerava vratiti. Razmišlja, pa prevrće predmet u šakama. Zatim se ponovno sukobi s užasnutim pogledom svoga ubojice i zamahne predmetom u rukama. Užasan jauk, a zatim tišina. Smrtna tišina.

I živio vječni rat!

Sara Ćepić, 2. D