Razgovor sa sportskim novinarom Vikijem Ivanovićem

  • 0

Razgovor sa sportskim novinarom Vikijem Ivanovićem

Kada igraju Dinamo i Hajduk, najbolje je biti kod kuće prehlađen

Kvalifikacije za SP, Hrvatska - Island

Gledam prijenos nogometne utakmice Lige prvaka i, uz uživanje u vrhunskom nogometu Reala i Barcelone, uživam i u komentarima kojima sportski novinar nadopunjuje ovu nogometnu gozbu. ‘Lopta je zatresla mrežu! Barcelona slavi!’ Na trenutak isključim ton. Bez komentara o igračima, klubovima, sudcima i statistici doživljaj nije isti. Maštam o tome da i ja jednoga dana imam čast sjediti za komentatorskim stolom i doprinijeti doživljaju ovakvih sportskih događaja. Na sreću, jedan sportski novinar bivši je učenik moje škole i uspio je izdvojiti malo vremena kako bi podijelio nešto sa mnom o sportskom novinarstvu. Viki Ivanović novinarsko je lice koje već dugo susrećemo u sportskim emisijama i prijenosima na HRT-u i čiji glas ljubitelji sporta već dobro poznaju.

Krvavi početci bez popusta

Sevilla, SP u košarci

Sevilla, SP u košarci

Kako ste odlučili postati novinar? Je li to bila Vaša želja ili se novinarstvo slučajno nametnulo kao dobar izbor?

Slučajnost nije imala ništa s tim. U sedmom ili osmom razredu osnovne škole rekao sam roditeljima prvi puta da želim biti sportski novinar. U srednjoj školi se to samo nastavilo. Išao sam na prijemni ispit samo na „Novinarstvo“.  S tim da sam odmah rekao da ću raditi na televiziji.

Kako su izgledali Vaši početci u novinarstvu? Je li sportsko novinarstvo bilo Vaš prvi izbor ili ste priželjkivali neko drugo područje novinarstva?

Krvavo, u najblažu ruku rečeno. Radio sam u Sportskim novostima nekoliko mjeseci i onda sam otišao na audiciju za sportsku redakciju HRT-a te dobio posao. Nije bilo slobodnih dana, nije bilo milosti. Tako je to barem u ovoj redakciji. Nema popusta. U tih nekoliko početnih godina oko četrdeset mladih novinara je prošlo kroz Sportsku redakciju, a zadržalo se nas troje.

Zimske OI, Sochi

Zimske OI, Sochi

Smatrate li da je biti novinar težak ili lagan posao? Koje su prednosti i mane Vašega posla?

Za mene je to prekrasno zanimanje. Nema mnogo ljudi koji vole svoj posao, ja sam blagoslovljen time. Ima naravno stvari koje moraš odraditi i činiš ih po naredbi, ali većinom je sve to ljubav prema poslu i sportu. Je li biti novinar težak ili lagan posao? I jedno i drugo. Dok se ne svlada zanat, dosta je teško, ali kada uđeš u materiju i način pripreme i odrađivanja posla, postaje mnogo lakše.

Mnogo priprema, ali i prekrasnih putovanja

Dan uoči posljednje utakmice u karijeri I. Balića

Dan uoči posljednje utakmice u karijeri Ivana Balića

Kako izgleda dan u životu televizijskog sportskog novinara?

Dobro je što ne moraš ranom zorom na posao. Spavaš duže jer se glavnina posla obavlja navečer. Prijepodne je priprema, poslijepodne i navečer realizacija. Velika natjecanja su najnapornija. Nema slobodnih dana po mjesec dana, stres je maksimalan, teško se spava, a iz dana u dan idu novi poslovi.

U čemu pronalazite motiv za rad?

U plaći. I velikoj slavi. He he.

Mnogo putujete zbog posla. Nalazite li u tome zadovoljstvo ili opterećenje? 

Prvenstveno zadovoljstvo. To je definitivno jedan od najljepših dijelova posla. Posjetio sam mnogo zemalja i gradova koje nikada u životu ne bih posjetio. Supruga, s druge strane, ne pronalazi zadovoljstvo u mojim putovanjima.

Kad gledam prijenose utakmica i mečeva, čini mi se da to zahtijeva dobre pripreme. Ipak ne možeš npr. devedeset minuta samo govoriti: „Modrić dodaje Rakitiću, Rakitić Mandžukiću“… Opišite nam što je sve potrebno za kvalitetan i zanimljiv prijenos utakmice.

Prvo je potrebno svakodnevno pratiti događanja i novosti. Znači, čitati novine (Sportske novosti) i pregledavati internet. Osim toga, dan prije utakmice, ali i jutro uoči utakmice, obavezno je sažimanje informacija, zapisivanje i po mogućnosti razgovor s trenerima ili kroničarima pojedinih momčadi jer pratim recimo pet sportova i ne mogu biti „unutra“ o svakoj momčadi kao recimo ljudi iz klubova.

Treće poluvrijeme je najzabavnije

Uoči početka EP-a u nogometu 2016.

Uoči početka EP-a u nogometu 2016.

Je li teško biti objektivan i neutralan prilikom prijenosa neke utakmice koju igra Vaš omiljeni klub?

Jest. Posebno se mora biti oprezan kada međusobno igraju domaći klubovi. Recimo kada igraju Dinamo i Hajduk, najbolje je biti kod kuće prehlađen.

Kakav je osjećaj intervjuirati naše sportaše neposredno nakon neke važne pobjede? Jeste li nedavno bili  u takvoj situaciji?

Jesam, često sam u takvoj situaciji i ona zavisi od sporta i sportaša. S nekima je veoma teško komunicirati, s nekima veoma lako i normalno. Pohvalio bih rukometaše i vaterpoliste.

Selfie s Ivanom Balićem

Selfie s Ivanom Balićem

U ljetu 2016. bilo je mnogo sportskih događaja (EURO 2016, Olimpijske Igre 2016 u Riju) na kojima smo mogli čuti i vidjeti i Vas. Izdvojite nam nekoliko zanimljivosti s navedenih događaja. Što Vas se posebno dojmilo?

EURO 2016 je bilo veoma naporno natjecanje za mene. Napravio samo oko osamnaest emisija u mjesec dana. Svaka je trajala oko četiri sata. Dnevno sam trebao pogledati tri utakmice i pripremiti analizu svake od njih. Ali, treća poluvremena nakon emisija su zato bila zabavna i opuštajuća. Ugodno je raditi s ljudima poput Matea Beusana.

Olimpijske igre u Brazilu su druga priča. Iako se radilo još više, radio sam prijenose, što me najviše zanima. Spremao sam se tijekom srpnja za vrijeme godišnjeg odmora tako da sam bio dobro pripremljen. Iz Rija najviše pamtim trenutak kada me poklopio val na Copacabani. Nagutao sam se najprljavijeg mora na svijetu, ali sam preživio.

Hokej – najvažnija sporedna stvar na svijetu

Island, vodopad Gullfoss, 2013., dodatne kvalifikacije za SP u Brazilu

Island, vodopad Gullfoss, 2013., dodatne kvalifikacije za SP u Brazilu

Uz posao i obitelj, imate li vremena za hobije? Koja je za Vas (privatno) najvažnija sporedna stvar na svijetu? Nogomet ili neki drugi sport?

Hokej na ledu, apsolutno i bez premca. Posjetio sam Pittsburgh kako bih uživo pogledao najomiljeniji klub i najomiljenijeg igrača, Sidneyja Crosbyja.

Neki poznati nogometaši dolaze iz našeg kraja – Rapaić, Vlaović, Olić, Mandžukić, Rakitić. Za kojega od njih biste rekli da je najveći?

Neću izdvajati. Rapaić je ljudina i pozitivac kakvog sam rijetko susreo. Vlaović je igračina koja nam je donijela toliko radosti. Olić slično kao i Rapaić, Mandžo razara, Raketa igra u Barceloni, što je dovoljno samo po sebi. Uglavnom, svi su bili veliki igrači i na sve moramo biti ponosni.

Ove jeseni Liga prvaka je u fokusu. Koji je Vaš favorit i kako mislite da će Dinamo proći?

Dinamo neće proći nikako, a moj favorit? Uvijek isti krug, s tim da ne vidim Bayern na samome vrhu, a City dolaskom Guardiole ima dimenziju više.

Koji je Vaš savjet mladim novinarima?

Upornost i debela koža. Samo cilj pred očima, ništa drugo nije važno.

Viki se vraća svojim svakodnevnim poslovnim obavezama, a ja svojim školskim, maštajući o tome kako sjedim na Camp Nou stadionu za komentatorskim stolom dok se tresu tribine. Nakon ovoga razgovora taj mi se san čini ostvarivim.

Hrvoje Franić, 2. D