Intervju s profesoricom Vjekoslavom Bagarić

  • 0

Intervju s profesoricom Vjekoslavom Bagarić

Rubrika:Kulkultura

Pomagati bratu čovjeku osmijehom i lijepom riječju

prof. Bagaric

Tijekom svojeg dugogodišnjeg djelovanja u Gimnaziji Nova Gradiška profesorica Hrvatskoga jezika Vjekoslava Bagarić dobrovoljno organizira i sudjeluje u brojnim humanitarnim akcijama zajedno sa svojim učenicima. Na taj način zajedno s njima promiče vrijedne i cijenjene čovjekove vrline koje se, nažalost, u današnjem vremenu ne susreću toliko često – humanost, solidarnost, žrtvu i senzibilnost. O njezinim brojnim idejama, motivaciji, željama, reakcijama okoline, privlačenju učenika kako bi aktivno sudjelovali u aktivnostima pročitajte u nastavku teksta.

Ljubi bližnjega svoga, cijeni žrtvu i budi čovječan

Što Vas motivira u pomaganju drugima?

Motivirana sam prvenstveno ljubavlju prema čovjeku – čovjek, dijete koje se tek rodi na svojem će životnom putu okusiti i dobro i zlo, svašta će se na njega prilijepiti. Često se dogodi da se osoba nađe u iznimnoj potrebi ili kakvoj nevolji. Pa, eto, suosjećajnost prema bližnjemu ono je što me gura naprijed. Trenutno provodim dva projekta – humanitarnu akciju Bombon za osmijeh pomoću koje s učenicima pomažemo raznim pojedincima (obiteljima, pojedincima, bivšim učenicima i studentima) te projekt Ljubi bližnjega svoga koji provodim već petu godinu zaredom u bolnici Sveti Rafael Strmac, a cilj nam je posjetiti pacijente i obradovati ih pričom, scenskim nastupima, izrađenim nakitom, crtežima (uvijek netko nešto zna) i sl. Nevjerojatno je koliko učenici vole otići u bolnicu i družiti se s pacijentima, mada je to zapravo vrlo neobično i često me osoblje pita: „Kako to da učenici žele doći? Kakve koristi imaju od toga, što oni nalaze u tome svemu?“ Mislim da sam ih ja na neki način potakla i da kad se jednom krene, teško se zaustaviti. Akciju Bombon za osmijeh provodimo od 2005. godine s velikim uspjehom – kada sam sve zbrojila, tijekom godina skupili smo oko trinaest tisuća kuna samo pomoću bombona – kupimo bombone, stavimo ih u posudicu iz koje učenik za vrijeme nastave može uzeti bombon, s tim da on košta pedeset lipa. Vrlo lijep i jednostavan način za pomoći drugome.

Kako biste objasnili pojam humanosti?

Znamo što znači biti human – biti ljudski, čovječan. Zapravo, rekla bih pomagati bratu čovjeku. Svi smo Božja bića i nismo krivi kad povremeno padnemo u životu – pad treba prepoznati, pomoći nekome da se iz njega izdigne i jako se veselimo kad smo to u mogućnosti napraviti. Nedavno smo jednoj obitelji iz Cernika donirali namirnice u vrijednosti od 550 kn, s tim da su u gotovini dobili 250 kuna. Nadam se da ćemo i dalje surađivati s tom obitelji, a u tome nas i posebno potiče cernički gvardijan.

Kako smo se sve humanizirali i motivirali

Navedite nam nekoliko humanitarnih akcija koje ste proveli.

Već sam neke spomenula, ali uglavnom je naglasak na obiteljima i osobama težeg imovinskog statusa. Tijekom predaje primitka uvijek je netko od učenika sa mnom. Prošle godine pomogli smo mnogočlanoj obitelji iz Gunje kojoj smo donirali namirnice u vrijednosti od 1000 kn. Također, pomogli smo im i odjećom. U bolnici često imamo tematske radionice – uskršnju, božićnu kada izrađujemo i pišemo čestitke te ih podijelimo pacijentima. Znamo i proslaviti njihov rođendan, a tad se uvijek sjetimo bolesniku nešto i pokloniti. Pjevamo, sviramo i glumimo, a ljudi se uvijek oduševe. Liječnici i ostalo osoblje znaju me zaustaviti i priupitati: „Kada ćete opet doći?“ To me jako veseli.

Kako uspijete učenike motivirati za humanitarne akcije?

Kada se jednom krene, teško se zaustaviti. Imala sam povremeno osjećaj da trebam stati – nisam se umorila, nego sam se plašila kako će nove generacije prihvatiti sve što provodim. Naime, često se kaže da su nove generacije pomalo grube i hladne, ali ja sam svjedočila nečemu potpuno suprotnom – oni su se toliko srdačno uključili i zapravo me još više potiču da ostanem aktivna i redovita u akcijama.

Kako pripremiti humanitarnu akciju i kako se trud zaista isplati

Kako izgleda pripremanje jedne humanitarne akcije?

Školsku godinu podijelimo na tri temeljna ciklusa – prvo skupljamo za Božić (recimo, trenutno imamo bombone i jabuke – bomboni su po pedeset lipa, a jabuke i malo više, ovisno o veličini) i dogovorimo se kome ćemo dati novac ili namirnice, zatim za Uskrs i još u periodu do kraja školske godine. Nakon skupljanja novca odlučimo što ćemo kupiti i kome ili ćemo pak donirati novac i uslijedi odlazak u obitelj.

Kako ljudi reagiraju kada im se pomogne? Možete li navesti neke primjere?

Nikada nisam naišla na otpor i negodovanje. Imam osjećaj da si uvijek dobrodošao i ljudi su zahvalni što se prepoznaju njihove potrebe i da im zaista treba pomoći! Nitko to dosad nije shvatio kao kakav oblik poniženja. Svatko je povremeno u nestašici nečega i to je potpuno normalna stvar.

Jeste li kada naišli na probleme u provođenju humanitarnih akcija?

Problema u provođenju humanitarnih akcija nisam imala nikad. Mislim da ne postoji nitko tko ne bi primio ono što smo mu pripremili jer uvijek pristupamo na neposredan i jednostavan način, bez naglašavanja suosjećajnosti, već naše jednakosti. Svima će nam nekad nešto trebati. Učenici se tome strašno vesele. Evo, sad kad smo bili u Cerniku u osmeročlanoj obitelji, predložila sam njihovoj djeci da napišu malo pisamce želja i da nam proslijede. Nadam se i vjerujem da ćemo mi biti u mogućnosti to ispuniti.

Kako objasniti čovjekovu surovost i neosjećajnost

Što je po Vama uzrok činjenice da neki ljudi i dalje zaziru od pomaganja drugima?

Ti ljudi nemaju suosjećajnosti, nemaju razvijen osjećaj blizine i povezanosti s bližnjim. Svi smo mi jedna zajednica ljudi, čovječanstvo i svi mi dijelimo jednu, jedinstvenu, za sve jednaku sudbinu, bez obzira što je nekome možda bolje ili lakše.

Godine prolaze, ali duh ostaje živ, radostan i žedan znanja

Ovo je vaša posljednja školska godina prije odlaska u mirovinu. Po čemu ćete pamtiti svoj radni vijek?

Veselim se mirovini. Veselim se upravo zato jer čovjek treba otići u intelektualnoj snazi, a ja osjećam da ju i dalje posjedujem. Mislim da ću se i dalje nastaviti baviti određenim intelektualnim poslovima, a također u glavi imam zamisao nekih projekata koje zasad neću otkrivati. Željela bih se družiti, putovati, odlaziti jer tijekom radnog vijeka nisam imala vremena za to. Svoj radni život pamtit ću po, (kako je to profesorica književnica Nevenka Nekić rekla) ovomr: Profesori i učenici nikada ne umiru. Dakle, živimo jedni u drugima. Kada se sjetim generacija koje sam obrazovno i odgojno poslala u svijet, onda sam zaista sretna što je to tako i što idem u život za koji se nadam da će biti lijep!

Zahvaljujemo profesorici Bagarić što je odvojila vremena i u intervjuu osvjedočila o svojim mnogobrojnim i hvalevrijednim aktivnostima. Zaista, primjer svima.

Karlo Szabo, 3.a