Željko Ćelepirović nagrađen na prvom literarnom natječaju Kanižajada-Limačijada

  • 0

Željko Ćelepirović nagrađen na prvom literarnom natječaju Kanižajada-Limačijada

Rubrika:Zvonjelice

Priča o Davoru odnijela nagradu

Cilj je ovoga natječaja razvijati u mladih svijest o važnosti izražavanja pisanom riječju, poticati kreativnost pisanja i razvijati pisanje humorističnih forma u stihu i prozi. Natječaj se održava u spomen na lik i djelo književnika Paje Kanižaja, a o obljetnici njegove smrti.

Donosimo literarni uradak Željka Ćelepirovića koji je nagrađen na natječaju.

Oj Davore, selo pokraj Save

Sunce se nije ni probudilo kako Bog zapovida, a u mom selu već veselo. Tice cvrkuću, kokoši kokodaču, ćukci laju, krave muču. Kaki ti je paradajz!?!?! Jesi okopala luk?!?!?! Pa sad ću!!! I tako preko cijele ulice. Nadvikivanje i klaćenje motikama, a „zdravomarija“ nije ni otkucala. Pa di tog ima, neg u Davoru!

Selo sve manje i manje, iz godine u godinu, sprovodi svaki drugi dan. Velečasni ni odmorit ne stigne.  Al ko da nam prije umiru muškarci, a naše žene, jadne, šta će, bez čoika živit ne mogu pa odma na spomenik i svoju sliku najlipšu stave i uklešu i početne znamenke godine svoje smrti, pa tako neke umiru već od prošlog tisućljeća, doslovno.

Svi smo mi pobožni, idemo u crkvu, a pijemo samo iz medicinskih razloga. A rakija s biberom nam priki lik i za pit i za mazat, al naladite noge i upaljene mijure ne liči pa nam zato bake u ladnoj crkvi posežu za ekstremnim rješenjima. Naš velečasni to zove rodina gnijezda (on nije iz našeg sela pa priča tako lipo književno).  To znači, ispod svake bake u klecalima po deset sunđerov stoji i tu niko drugi ne smije sist pa su si tako sve pozauzimale mista. Misto u crkvi, misto u raju.

Al kad krmokolje krenu, sve bolesti nestaju. Selo živne usprkos maglama i kišama, zamirišu oškvarci, a  ujutro, umisto susjeda što se nadglasavaju oko paradajza, selo budi skvičanje svinja.  I ne stigneš ni poklat sve svinje kad evo snig zapado. Nemamo mi u selu ni lipa klizališta ni lipa klizala ni kojekakve klizače i klizačice koje u paru piruete izvode. Al zato imamo naš bajer i našu dicu i njiove ćukce koji su skoro pa jednako dobri kao i pravi klizači. I umisto da gledamo nastupe olimpijskih klizača, mi se divimo Karli i Beti, Patriku i Luni i Ivi i Loli pa i Stipi i Bobiju, kako izvode majstorije na vrećama od gnojiva napunjenim slamom i ponjavama. Samo moraju pazit na koju će se stranu bajera spušćat kako se ne bi ko strkno u Savu. I dok dica na vrećama jure bajerom, babe upadaju na ledu i lome kukove, a didi, usprkos snigu, i dalje na ćoškovima održavaju redovne sastanke. A da samo vidite kako nam je selo lipo za Božić. Ulice mirišu po paprenjacima i pečenicama, pisme dopiru iz kuć, a nebo svitli posebnim toplim svitlom.

Kako snig došo, tako i prošo. Nema više dice na vrećama, već na biciklima jure za traktorima. Dok kuruzi rastu, dok svi gunđaju na zeca koji pojde salatu i kune što jajca pokradoše, evo nam i lito došlo. Kad se svi sletimo u Savu nema lipšeg i nema onog ko bi nas iz Save istiro. Cika, vriska, prskanje, čamci jure po Savi, pente otpadaju sa čamac. Bake ko nilski konji plutaju po vodi i, kako to i biva, prepričavaju priče i događaje koje su vidile večer prije kad su škiljile kroz pendžere i do iza pola noći gledale ko sve lunja ulicom i ko se s kim ljubi na ćošku.

A kad pane noć i kad se selo smiri, zvizde kad se nadviju nad selo i ogledaju se u mirnoj Savi, mir i tišinu para tek koja sova, poneki ćukac što zalaje, pijanac koji pokušava pivat il neko što viče da će zvat policiju. Dok je selo u mirnom snu nad njim bdije križ s crkvenog tornja. A iznad crkvenog još i telekomunikacijski.