Nagrađene kratke priče u Mjesecu hrvatske knjige 2016.

  • 0

Nagrađene kratke priče u Mjesecu hrvatske knjige 2016.

Rubrika:Zvonjelice

Veze sudbine

Budim se u mračnoj kući. Svi spavaju. Vidim tanjur pretrpan kolačima, vjerojatno mi ga je mama donijela. Sjedam na krevet. Osjećam da mi nešto visi sa zapešća. Otvaram oči i vidim tanke konopce. Dva na jednom zapešću, jedan na drugom i jedan čudno zavezan za moj nožni zglob.

Iznenađena, ustajem i slijedim njihov put. Osjećam u sebi do tada nedoživljenu strast. Vode me u spavaću sobu roditelja. Otvaram vrata i tiho slijedim konošce zapešća pazeći da ne probudim roditelje. Vode do njihova kreveta. Krajevi konopca zavezani su i za njihova zapeđća. Oni su povezani s još nekoliko konopaca od kojih je jedan vjerojatno vodio do moga brata. Ne mogu vidjeti njihova stopala, prekrivena su dekom. Zašto sam povezana s roditeljima? Sigurna sam da me konopac na drugom zapešću povezuje s bratom. A onaj na mom zglobu povezan je s mojom srodnom dušom? O čemu ja razmišljam? To je vjerojatno neka šala moga brata. Uvijek priča kako smo svi povezani vezama sudbine i kako smo svi jedna velika obitelj. Na sekundu sam i povjerovala da smo povezani sa svojim voljenima. On sigurno ima konopce po cijelom tijelu. Postajem ljuta. Izjurila sam iz sobe i htjela sam se po prvi put izderati na njega.

Dok sam prolazila dnevnom sobom prema njegovoj, krajičkom oka primijetila sam neke siluete. Zar sanjam? Mora da je to. Ispred mene se nalaze tri žene. Jedna od njih držala je klupko svjetlucavih struna. Druga je pažljivo micala ruke po strunama, kao da ih je mjerila. Treća se činila prijetećom. Držala je škare u rukama, čekajući onu koja je mjerila da završi sa svojim poslom.

Veze su prekinute. Nisi cijenila dar koji ti je dan. Nisi prihvatila veze sudbine koje te povezuju s ostalima. Bila ti je dana šansa koju si ti prokockala. rekla je jedna od njih, nakon čega mi je treća odrezala konopce.

Veze su isključene. Vjerojatno se više nikada neće probuditi iz kome. Čak i ako se probudi, ostatak života provest će poput biljke. Najbolje bi bilo da isključimo vezu s aparatom. rekao je doktor mirnim i suosjećajnim glasom. Majka je histerično zaplakala i pogledala prema ocu koji je stisnuta grla prošaptao: Spremni smo. Strune su sa mojih zapešća i zgloba pale.

Paulina Lalić, 2. b

 

Momak i Sava – posavska verzija Hemingwayeva Starca i mora

Sidim ja u čamcu i tobožbože pecam. Klatim štapom i zabacujem udicu svuda, osim tamo di zapravo treba. Pa opletem ja i po sebi i po vrbama kraj Save. Cvrljim se tako ja u čamčiću, kad cugnu nešto. Ja se sav uzbudi i pomisli, da je Hemingway živ, sad bi mu dao ideju za novu priču o starcu i moru. Doduše, ne bi bilo baš starac i more, nego nešto više kao isfrustrirani i od komaraca izbodeni momak i Sava. Držim štap i cugam ja, al nikud ništa sa mista. Il je ribetina il šikara. Ostavim ja štap i pljusnem u vodu. Ronim ja tako, možda već oborio rekord u ronjenju na dah, ko će znat. Tolko ronem da sam pomislio da ću, ako još odem malo niže, otkrit savsku Atlantidu il tako nešto. Al kamo sreće. Kad tamo, savski kraken. Borim se ja tako sa tom kraken-šikaretinom i vučem svoj silk, al kraken ne da. I u zadnjem dahu povučem ja silk i izronim i u jednu ruku me čak i bolilo sve to. Doslovno, jer mi se udica zabola u dlan. Ja izmoren, krvav, Sunce neumoljivo prži, a raščupane se vrbe podrugljivo podsmijavaju jer svidoče još jednoj pobjedi lukave Save.

Željko Ćelepirović, 3.c

 

Zlatna smokva

Često bih sjedila pod smokvinim deblom u voćnjaku moje bake dok bi mi ona pričala mnoge legende i priče. Među ostalima i priču o smokvi pod čijom zaštitom smo se tada skrivale od prvih rujanskih kapi kiše. U davna vremena, kada su zemljom hodili čarobnjaci i zapinjali od sive brade, a vile svirale harfe i pjevušile milozvučne melodije, u šumi je živio div zajedno s plemenom najstarijih ljudi. Onako skriven provodio je stoljeća ljubeći jedino što mu je bilo drago – svoja stabla zrelih smokava i zlato što je ležalo duboko ispod korijena smokvina debla. Div pristade na suživot s ljudima uz uvjet prinošenja i održavanja njemu tako dragih smokvinih plodova, a za zlaćano korijenje im nije rekao. Ljudi su vrijedno vršili svoju zadaću godinama. Jednog rujanskog jutra, međutim, ljudi ne donesoše smokvina ploda divu. Uzrujani div bjesnio je šumom sve dok nije ugledao rasječena smokvina stabla pokradeno zlato iz zemljinih dubina. U šumi nastade vriska i bijeg pred pobijesnjelim divom što je sada palio i uništavao šumu. Od šume je ostalo samo vjerovanje da i danas postoje paljevine negdje daleko na mjestu gdje se širi miris smokve i gdje prebiva div kujući osvetu ljudima.

Sara Ćepić, 1.d